Sa šest godina upoznao sam prve poteze šahovske igre i kretanje šahovskih figura po 64 crno-bijela polja šahovske ploče.
Dakle, punih osamdeset godina se družim sa ovom životnom ljepoticom zvanom ŠAH, što mi garantuje i moju meritornu poziciju, da kao čovjek, ljudina, stručnjak svoga poziva i veoma iskusni veliki poznavalac šahovskih veličina i događaja, mogu zaista istinski i meritorno pisati o istom , što me raduje.
U svome dugogodišnjem radnom vijeku kao inžinjer i stručnjak svoga poziva, dovoljno je reći da sam izgradio šest kolosalnih industrijskih objekata, u lijepoj Jugi, postao svjetski čovjek i poliglota, obrazovao generacije stručnjaka elektro struke i na šahovskoj domi, spoznao i primjenjio mnoge životne poruke i pouke, koje ljudskome biću samo šah omogućuje.
Imao sam čast i zadovoljstvo susretati se, kao kolege elektro inžinjera, sa velikim svjetskim prvakom i doktorom elektrotehnike, prvim stvoriteljem brojnih šahovskih programa Mihajlom Botvinikom u Moskvi godina sedamdesetih.
Kao dobar, aktivni poznavalac ruskoga jezika, kao stručnjak iz elektrotehnike i predavač mojim tehničarima mikroelektroniku i informacione sisteme, susreo sam se i upoznao i mogućnosti kompjutera, posebno sa aspekta ljudske i kompjuterske memorije i odnosa vrijednosti jedne i druge.
Svakako u tome mi je mnogo doprinio i pomogao velemajistor Botvinik i njihova Sovjetska škola šaha, što sam im nesebično veoma zahvalan.
Međutim, jedna istinska inicijalna kapisla, poput doktorske injekcije kada se daje pacijentu, bila mi je alarmatna i dovoljno, da se rado preselim na „drugi kolosjek“ i da počnem upravo intezivno razmišljati o ovim memorijama i dostignućima ljudskoga uma i razuma.
Naime, godine 1970 poslije odigrane similtanke u gradu Mostaru, sa legendarnim Bobijem Fišerom, na 29 ploča, na zajedničkoj večeri naše uprave ŠK Mostar i velemajistora i Dimitrije Bjelice, u Počitelju, restoranu „Hanu“ odigrala se i sljedeća scena.
Na moj upit velemajistoru, „Da li je M.M. imao dobijenu partiju protiv Vas“?
Uslijedilo je kontra pitanje, na kojoj ploči je igrao M.M. NA 19-toj rekao sam, a Fišer iz džepa vadi minijaturni šah, poreda figure i u svojoj analizi, napisa cijelu svoju knjigu, koju bi inače vični i komercijalni Dimitrije Bjelica rado napisao i objavio.
Dobri znalci ove cjelovite problematike odlično znaju značaj i vrijednost ovoga događaja, tako da je svaka dalja priča suvišna.
Druga, veoma epizodna situacija sa Fišerom, događa se 1973. godine kada na Islandu sa Spaskim osvaju titulu svjetskog prvaka?
Naime, kao dobar poznavalac Sovjetske škole šaha, postao sam nekako i „fan“ brojinih njihovih velemajistora, sa mojim poštovanim jaranom inžinjerom Vitkovićem, zajedno smo radili u fimi Aluminija, opkladimo se u pečeno jagnje sa moje strane za pobjedu Spaskog, a on je bio uporan za Fišera i pored čudnog njegovog početka ovoga meča.
Izgubio sam, zaista slatku opkladu i nikada i nisam zažalio, častio sam naše društvo, ali sam zato mnogo toga životnoga i šahovskoga tom prilikom naučio.
Kao visoki intelektualac, poliglota i svjetski čovjek mnogo sam vremena uložio čitajući pored beletristike, posebno kao gimnazijalac, šahovsku literaturu i upoznavao sam mnoge svjetske šahovske veličine, kao ; Aljehina, Retija, Lskera, Kapablanke, Morfija, Maršala, RubinštajnaNimcoviča, Bogoljubova, do Botvinika i brojnih Sovjetskih šahovskih velikana, Keresa, Petrosjana, Spaskog, Karpova,Korčnoja,, Kasparova, zatim Kramnika, Talja i dr. Naše Gligorića, Matanovića, Ljubojevića, Velemirovića, Matulovića, Ivkova, Kovačevića i brojne druge velemajistore, te o svakome od njih knjighe ispisati.
Međutim, vjerovatno da će meritorni i nešto mi zamjeriti, možda sam i suviše subjektivan, ali naša šahovska priča je uvijek prisutna i možda često dosadna sa osnovnim pitanjem: „Moj Milane, jabuko sa grane, kako to pjesma veli, reci ti nama ko je njabolji šahista među njima?“
Kada je priča o Fišeru, šta napisati i reći, kada se mogu knjige napisati i zašto je on jedan od najboljih šahista.
Robert Džejms Bobi Fišer je u svoje vrijeme bio svjetsko čudo. Na šahovsku pozornicu stupio je sa 13 godina, a sa 15 godina je već bio velemajistor. Istina je da njegov rekord je već pomjeren i premašen zahvaljujući napredovanju i tehnoloških dostignuća u informacionom sistemu sa kompjuterima.
Fišer sa 16 godina igra u Jugoslaviji 1959. godine na turniru kandidata, protiv najboljih šahista toga vremena. Nastupa za njega i neko turbulentno vrijeme, kada nastupa na tiurnirima a i povlači se, da bi konačno 1970. godine vratio i 1972. godine konačno postaje svjetski prvak. Fišer postaje genije ili genijalac, da bi prešao i onu liniju ka „ludilu“ teško je reći, ali je činjenica da on ponovo napušta svjetski šah i neće da brani titulu protiv Anatolija Karpova.
Fišerova neprikosnovenost u šahovskoj istoriji je izražena u domenu oživljavanja nsvjetskog šaha kao globalnog svjetskog fenomena. Činjenice ukazuju da je Sovjetska šahovska škola bila dominantna u to vrijeme, ali je Fišer uvijek vjerovao da može do trona doći, kada pokaže da je istinski bolji o brojnih Sovjetskih velemajistora, što i dokazuje. Put je bio trnovit, ali Fišer uspjeva i zato i jeste veliki igrač? Fišer doprinosi značajnom poboljšanju uslova igre, sale, rasvjeta, ponašanje prisutnih isl. a nagradni fond se povećava, što je doprinijelo i brojnije prisustvo i svih šahista iz svijeta, a ne samo Sovjetskih? Fišerov pohod do titule bio je preko razbijanja Tajmanova i Larsena sa po 6:0, kao i nadigravanjem Petrosjana, i Spaskog odmah nakon toga. Fišer je za mene, moram priznati, biće iz mitova, koji je potajno i sistematski sve činio, često i nerazumno, samo da ovlada šahovskom scenom, u čemu je uspio.
Početak istorijskog meča za svjetskog prvaka sa Spaskim ličio je na njegov lični igrokaz i bio je veoma težak za Fišera. Spaski je poveo sa 1:0, a Fišer nije htio igrati ni drugu partiju, rezultat je već bio 2:0 za Spaskog Fišera nije htio igrati u velikoj Sali, trebalo mu je i posebno osvjetljenje, bio je protiv fotoreportera i šta ne više. Ovom prilikom Spaski se ponašao džentlemenski jer je mogao dobiti na isti mnačin treću partiju, samo nda povuče potez ali to nije htio. No, veliki džentlimen je postupio u skledu sa intresima šaha i interesima miliona ljubitelja šaha širom svijeta, ali ne u skladu sa svojim i prihvatio je Fišerov ultimatum.
Fišer je nažalost umro u januaru 2008. godine kao tragičar, ali ga moramo pamtiti i priznavati slavu po njegovom sveukupnom doprinosu šahu kaon svjetskom fenomenu, po svjetskoj tituli, briljantnim partijama i izuzetnom šampionskom stilu igre. Brojne su te njegove partije koje bih mogao nabrojiti i ukazati na njih, ali je veoma teško reći koja je to njbriljantnije, a bilo ih je dosta.
Kao genije usporeno ali sigurno Fišer se penjao ka vrhu šahovskog vrha Mont Everesta, a onda je opijen visinama, čistotom zraka, jačinom sunca i svojim sopstvenim emocionalnim uspjesima niz drugu stranu krenuo u ambis i postao je tragičar, nažalost.
Dakle, moramo priznati da je dominacija Sovjetske škole svjetskoga šaha bila od 1948. do 1972. godine, kada se pojavljuje Bobi Fišer, koji ugrožava tu dominaciju.
“On je savladao sve prepreke koje su mu stajale na putu do zvanja izazivača svjetskog šampiona. Njegov predstojeći duel sa Spaskim nije imao samo šahovski značaj, već je atmosfera hladnog rata podijelila svijet u dva navijačka tabora – ruski i američki.
Poslije briljantnih Fišerovih pobjeda u mečevima kandidata, protiv Tajmanova, Larsena i Perosjana, u Moskvi je podignut nivo zabrinutosti do najviše tačke. Sa vrha nadležnih institucija u zemlji data je saglasnost za mobilizaciju svih snaga koje mogu doprinijeti samo jednom cilju – da se spriječi odlazak šampionske titule u SAD. Mnogi stručni ljudi dobili su zaduženja da organizuju pripreme u najkraćem roku. Obavljene su konsultacije za političku i drugu logistiku da bi se što prije stvorili uslovi da timovi i štabovi započnu svoj delikatan posao. U jednoj dači u Podmoskovlju opremljena je radna „laboratorija“ za sve vrste priprema koje je tada poznavala šahovska praksa, a vrhunski treneri su bili zaduženi za najstručniji dio posla. U tom timu su bili Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan, Keres, Korčnoj i Tajmanov. Svi su iznosili detalje o Fišerovom stilu, repertoaru otvaranja i najvažnijim crtama njegove ličnosti.” /citat velemajistora Božidara Ivanovića /