Bješe i ranije jedan „hadžija“ ili babin sin, koji se često u Mostaru tajnovito u kafićima, sa fildžanom u ruci, dogovarao sa „lukavim latinom“ o našoj sudbini, a onda bi kao malo dijete poručivao „puk pike to ne važi“.

Međutim, naša “kvazipatriotska“ trojka mnogo toga iz nedavne prošlosti nije ništa ni naučila.
Prije svega, dolaziti na noge ovom “doglavniku“ i nacionalisti Draganu Čoviću je naša već doživljena i nesrećna sudbina, koju smo mi u Mostaru posebno spoznali i doživjeli.

Žalosno je da ova trojka nije prije svega shvatila, da ovaj prepredeni i lukavi doglavnik HDZ-a želi u Predsjedništvo i trudi se da pod moranje ili hitno izmjeni izborni zakon.
Nažalost i njegovu nestrpljivost, na pragu mu je stao naš stameni istinski patriota i nosilac zlatnog ljiljana Željko Komšić.


Mnogi naši dušmani iz redova iste stranke, bilo babine ili Fahrudinove, osporavili su izbor Željka na ovu funkciju, podržavajući na taj način i naše agresore , diskriminatore i kriminalce iz HDZ-a sa njenim čelnikom Draganom Čovićem.

Kao rođeni Sarajlija, ali i stručnjak svoga poziva, dolaskom u Mostar, svjedok sam i očevidac, kao i stradalnik u golgoti koju su mi pripremili, upravo čimbenici iz HDZ-a.

Sa tim kriminalcima, uzurpatorima i agresorima, sarađivali su i mnogi Bošnjaci, nažalost ali istinito, prije svih “grobari“ ugašenog i opljačkanog giganta firme Aluminij.

Jedan od njih, iz ovoga sastava i ponovni sramotni čelnik vlade Federacije, našao se i Nermin Nikšić, jaran i prijatelj najvećeg kriminalca, nacionaliste i ortodoksnog ustaše, bivšeg direktora ove firme Aluminija, Mijo Brajković.

Nikšić mu je podario i dio finansijskoga kapitala tzv. radničkoga od 44%, kojeg je u vidu dionica obilato podjelio Hrvatima, nekim Bošnjacima mizernih po sedam dionica, a Srbima ništa i tako ih trajno eleminisao iz upravljačkog dioničarskog sistema firme, koju su gradili , u njoj proizvodili i ostvarivali i porodičnu egzistenciju.

Kako li se i danas, ponovo našao ovaj lažni “borac za čovjeka i državu“ da sa svojim jaranima, nacionalistima i lukavim latinima, ponovo pregovara o našoj sudbini.

Svakako, ovi fiktivni “crvendaći“ kao Mijo Bravković, Ivo Bradvica, Dragan Čović, Nermin Nikšić i ini, bilo da skrivaju ili su poodavno pocjepali svoje crvene knjižice i zaboravili i ćirilicu, opet imaju mogućnost da odlučuju o sudbonosnim našim pitanjima.

Očigledna je podvala partnera u pregovorima, da se riješi samo izborno pitanje člana Predsjedništva, ali ne i izvršenje svih odluka međunarodnog suda za ljudska prava.

Smiješno je i nedopustivo da mnogi ne mogu biti članovi Predsjedništva ili da kao Srbina mene i ostale isključivo prestavlja tamo neki pastir, ovčar ili velikosrpski džilkoš i guslar iz Laktaša, bez prava izbora ili glasa za kandidata iz Federacije.

Zato su svi njihovi tajni pregovori i sastanci isključivi pucanj u prazno i čista izdaja naših građanskih prava i dužnosti da naša javnost, zaista zna i da učestvuje u riješavanju takvih značajnih i ljudskih potreba i prava.


Ko su ti legalni legitimni Hrvati ili Srbi, koji se stalno deklarišu ili na nivou države ili recimo u Gradskom vijeću grada Mostara, već je postalo ogavnu i mučno, znajući da je riječ samo o “dodikovcima“ ili čimbenicima Dragana Čović ai HDZ-a.

Što bi i maši stari govorili: “Sjaši Murta, da bi uskočio Kurta“ a građani to slijepo i nezaintresovano posmatraju, a dušmani nam rade o našim sopstvenim glavama. Dokle i kako?

Nažalost i dalje su nam na vidiku “grobari“ i “ulizice“ od Meše Selimovića, a njihov dosljedni pratilac i kvazi legitimni Hrvat, doglavnik Dragan Čović, spreman je redovno sve žedne prevoditi u Mostaru, preko Radobolje, do svoga velikog prijatelja i kriminalca Dike Slezaka, na hiće i piće, u njegov “bombastični“ restoran na izvoru ove rijeke, sa izmjenjenim tokom.