„Rob postaneš kad se s tim složiš“ (Ferid Muhić)

Veličanje i slavljenje antiislamske književnosti je čin koji je u koliziji sa opštom kulturom; svrstavanje takve književnosti u obaveznu školsku lektiru jeste napad na dostojanstvo pripadnika islamske vjeroispovijesti. Zdrav razum mora odlučno ustati protiv takvih anomalija. Nažalost, veliki broj intelektualaca iz redova bošnjačkog naroda pruža snažnu podršku antiislamski nastrojenim književnicima. To su likovi iz navedene Muhićeve sentence – dobrovoljni duhovni robovi. Ispade neke od njih obrađujemo u knjizi.

Ovdje u prvom redu tematiziramo famoznu tragediju Petra II Petrovića Njegoša pod nazivom Gorski vijenac, za koju je u zvaničnoj književnoj teoriji smišljen eufemistički naziv epski ili dramski spjev. Faktički je u pitanju tragedija, koja se završava uništenjem muslimanskog naroda podlovćenske Crne Gore. Zaslijepljen enormnom količinom mržnje prema njima, Njegoš ih u spjevu dehumanizira do dubine kada ih pretvara u masu koju treba uništiti. To uništenje on doživljava kao slavno, uzvišeno djelo, nikako kao tragediju. Umjesto muslimanskog naroda, on kao glavne likove predstavlja utemeljitelje ideje o istrazi i njene izvršitelje – vladiku Danila, igumana Stefana, Vuka Mandušića i druge. Istinski glavni lik – muslimanski narod –, u spjevu je apstrahiran, i predstavljaju ga Hadži-Ali Medović, Skender-aga i još neki. Za njih ne saznajemo da li su na kraju poubijani zajedno sa svojim ljudstvom.

Njegošev slučaj, odnosno slučaj Gorskog vijenca, motivirao je neke književnike, koji su prekršili etičke norme na kojima književnost počiva i objavili djela uperena protiv islama i pripadnika islama. Skender Kulenović, Ivo Andrić, Danilo Kiš … Ta njihova djela su – gle čuda! – uvrštena u obavezne školske lektire našeg obrazovnog sistema.

Posebno mjesto u mega skandalu pod imenom Gorski vijenac zauzima armada književnih teoretičara, kritičara, istoričara, političara … koji slave i hvale Gorski vijenac i autora, dodajući tako svako svoju ciglu u gradnji tog skarednog kulta.

Nasuprot njima, na strani razuma, stoji malobrojna grupa profesora i književnika, ljudi koji su se odvažili ustati protiv nepravde:

književnica Mubera Mujagić;
Prof. Assoc. Dr. Suada A. Džogović (Literary work as a genocide inspirator - Moral challenges in educational curriculum);
akademik, prof. dr. Ferid Muhić (Oslobađanje Bosne od duhovnog kolonijalizma);
prof. dr. Šemsudin Hadrović (Generator genocida);
književnik Damjan Pavlica (Političko čitanje Gorskog vijenca);
prof. dr. Esad Bajtal (Gor'ki vijenac);
književnik Ilja Sijarić (Njegoš kao bojna truba).

* * *

Matija Bećković je nama, zapadnim Balkancima, glede naše zajedničke sudbine objasnio sve u tri riječi: ćeraćemo se još. Shvatamo – radi se o aksiomi, čija nas istinitost pogađa kao grom; nemamo joj šta ni dodati ni oduzeti. Zvuči tragično, bizarno, sumanuto, užasno, porazno, optužujuće – ali je stvarna i meritorna:

ĆERAĆEMO SE JOŠ

Ćeraćemo se još.
Sve može biti
sem da se nećemo ćerati.

Ovo što smo se ćerali
samo je uvodno ćeranje;
predgovor glavnom ćeranju.

Sve ima svoj kraj
sem ćeranja.

Iz raja smo išćerani,
ali iz pakla nije niko.
I niko se nije ćerao toliko
da se nije mogao ćerati više.

I koliko god se ćerao
nije do kraja doćerao.

Na mladima ćeranje ostaje;
ćeraćemo se još.

Ali se više nećemo ćerati
napamet i osumice,
brže-bolje i kako bilo,
tek onako, od duga vremena,
na pola srca,
nadvoje,
natroje,
svako na svoju stranu,
ne znajući šta bi drugo,
pa ajde da se ćeramo.

Nego ćemo se ćerati pametnije,
ledene glave.

Po planu ćeranja
koji smisle najmudriji
ćerolozi
sa katedri za ćerologiju.

Onaj ko hoće danas da se ćera,
a ne prati razvoj i domete
ćeranja,
nema šta da traži
na ćeralištima i ćerijadama.

Nakon svake epizode naših ćerancija, koje su vođene drvljem i kamenjem, činilo se kao da ih više neće biti. Da će Srbi i Turci, četnici i partizani, bjelaši i zelenaši, pravovjernici i krivovjernici, ovi i oni, zaživjeti u miru i skladu, u bratstvu i jedinstvu, u međusobnoj toleranciji i poštovanju. Ali, to nam se samo činilo. Barem nama, pripadnicima islamske vjeroispovijesti.

Hiljadu osamsto četrdeset sedme otvoren je novi front i formirano novo ćeralište – obrazovno-školski sistem. Počelo je pametnije ćeranje, ono koje se vodi hladne glave. Ono, koje su osmislili i isplanirali najmudriji ćerolozi sa katedri za ćerologiju, koji pišu školske kurikulume. Drvlje i kamenje zamijenjeno je pisanom riječju, ubojitijom od svake puške i batine. Nastala je nova, latentna i nekonvencionalna ćerancija, neviđena nigdje drugdje na bijelom svijetu.

Hiljadu osamsto četrdeset sedme je prvi put izašao iz štampe Gorski vijenac. Najmoćnije – ali ne i jedino oružje na novoformiranom ćeralištu. Bećkovićevo rezignirano očajavanje tipa ćeraćemo se još mora ustuknuti pred bratoubilačkim Njegoševim imperativom neka bude borba neprestana (do istrage turske ali naše). Ako je Matija kolebljiv po pitanju ko će koga ćerati i ko će ćeranciju održavati u kontinuitetu, Njegoš, bezbeli, nije.

Mudri ćerolozi će toj tragediji, Gorskom vijencu, periodično i suptilno priključivati nove i nove ubitačne sadržaje i tako bogatiti svoj arsenal, koji je baziran i zabetoniran u školskoj lektiri. Tokom Druge svjetske ćerancije, skoro istovremeno će se pojaviti Kulenović i Andrić. Njima će se nešto kasnije – za vrijeme najjačeg rasplamsavanja našeg bratstva i jedinstva –, pridružiti Kiš.

Kulenović u Stojanki majci prijeti:
„Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
...čuješ li uku veliku? ...
...djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati...“

Za razliku od Kulenovića, koji je u zlu direktan, Andrić ćeranciju muslimana najavljuje pokroviteljski zabrinuto:
„Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“ (Na Drini ćuprija).

U konvencionalnoj ćeranciji legitimne mete su neprijateljski vojnici i objekti. U novonastaloj, kukala ti majka, na nišanu su vrlo često i svi odrasli muškarci i žene, civili i zarobljenici, djeca, đaci, srednjoškolci i studenti. Lake su to mete. Učenici su u stvarnosti zarobljenici i njihove tamnice su učionice; njihovi isljednici su učitelji, nastavnici, profesori, svi redom predavači književnosti. Oni, koji sa dnevnikom ispod pazuha banu u učionicu, tamo zastanu i jednim streljačkim pogledom obuhvate cijeli razred. Zatim oštrim glasom postave retoričko pitanje: „Koji je najbolji stih u Gorskom vijencu?“ Đaci u mukloj tišini samo gledaju nadređenog. A on slavodobitno odgovara: „Trijebimo gubu iz torine!“

U konvencionalnoj ćeranciji žrtve su ubijeni i fizički ranjeni ljudi, uz manje-više razorne materijalne štete. U nekonvencionalnoj toga nema: žrtve su duševno ranjeni i nametnutim kompleksima manje vrijednosti traumatizirani mladi ljudi, đaci i studenti, pripadnici „lažne“ vjeroispovijesti.
Žrtve su, dabome, i pripadnici „prave“ vjere, kojima se nameće kompleks više vrijednosti – jednako poguban kao i onaj manje, ako ne i gore, jer će oni sutra, vođeni izopačenom samosviješću, misliti da imaju pravo na supremaciju nad krivovjernicima, njihovom marginaliziranju, ponižavanju, pa i ubijanju, uzmognu li (a čućete hoće li! ) kad zatreba.

Najmudriji ćerolozi su legitimizirali i legalizirali ćeranciju na polju obrazovanja i učinili je vječnom i nedodirljivom. Najgorom mogućom zloupotrebom književnosti prouzrokovali su tragični skandal epskih razmjera. Pogazili su sve etičke principe na kojima književnost mora počivati, inače ne može biti književnost.