Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


KENAN KOLAŠINAC - GAZIJA SA ŽUČI
Procitaj komentar

Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 15. January 2024. 15:01:28
Prije 14 godina Bošnjaci.Net počeli su objavljivati ratne priče autora Haruna Hodžića. Priče su opisivale ratni put autora i njegovih ahbaba, suboraca i mladosti koji su goloruki, u tenama i farmericama, stali u odbranu svoje domovine i naroda. U periodu 1992-1995. u redovima ARBiH i MUP-a herojski, časno i dostojanstveno pružali su otpor agresorskim snagama Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Nakon objavljivanja više od tridestak priča ubjeđivali smo Haruna da objavljene priče zaslužuju da se smjeste između dvije korice i trajno svjedoče o jednom teškom vaktu i bošnjačkoj mladosti koji nisu štedili i žalili svoje živote da zaštite civile i državu Bosnu koja je bili pod embargom međunarodne zajednice i snažne političke, vojne, policijske i paravojne agresije komšija / susjeda.
Napokon, knjiga pod naslovom „Sedžda na čistoj zemlji bosanskoj“, nakon štampanja pojavila se u rukama čitatelja, doživjela je više izdanja na bosanskom jeziku, doštampavanja i prijevod na turski i engleski jezik. Praktično je razgrabljena u domovini i dijaspori.
Obradovao nas je haber da se Harun Hodžić opet uhvatio pera i piše sadržaje za novu knjigu, koja će kroz priče svjedočiti o borcima, gazijama ARBiH i MUP-u RBiH. Kako se bude odvijao rad na knjizi, tako ćemo s vremena na vrijeme objavljivati skraćene sadržaje. Vjerujemo da će i ljubitelji pisane riječi biti zadovoljni.
Ovog puta objavljujemo Harunov muhabet sa gazijom Kenanom Kolašincem, kapetanom Armije RBiH.


Rođen sam 6.1. 1973. godine u Prilepu u Makedoniji, a Sarajlija sam od prve godine života, kada su moji roditelji došli u Sarajevo trbuhom za kruhom, kako se kaže. U Sarajevu sam završio osnovnu i srednju školu. Godine 1992. imao sam 18. godina, nisam se nešto razumio ni u politiku ni u dešavanja koja su se spremala, nit sam to nešto pratio. Bili smo radnička porodica, podstanari, seljenja iz jedne kuće u drugu, bez da se insan, kako se kaže, havetno kvalitetno hljeba najede. Već nas je bilo troje djece. Babo je pravio kuću i ulagalo se koliko se moglo u nju.

Godine 1992. po izbijanju agresije ja se odmah priključujem u TO u Buća Potoku. Ti odredi TO na ovom području kasnije će prerasti u 15. motorizovanu brigadu.

U mojoj ulici bilo je nas 30-tak koji smo skupa završili srednju školu, samo su nas trojica ostala i priključila se u TO. Ostali su nekako otišli iz države. Ova dvojica su Suad Tabaković, prvi moj komšija i Baždar Enver. Mi smo ostali i priključili se TO. Ja kao momčić koji nije služio JNA nisam imao nikakvog dodira sa naoružanjem prije rata. Prva iskustva naša su bila čuvanje linija. Iznad naših naselja je Žuč, na kojoj su se ukopali četnici. Gledali smo u naše komandire i divili im se i čekali red da zadužimo što bolju pušku, kojom smo učili rukovati.

8. juna 1992.g. kad je napravljena prva akcija prema Žuči, mi smo se dobrovoljno prijavili za akciju. Sjećam se da sam zadužio neki njemački šmajser sa osam metaka. Kad je akcija krenula našao sam neki ručni bacač i stavio sam ga na leđa. Nisam ni znao da treba imat i granatu. Tražili su na par mjesta ima li iko bacač. Ja sam pritrčavao a onda mi kažu „pa gdje su ti granate?!“. Cijeli dan sam ja to nosio, on je mene slomio. Nisam ni znao da to treba granate, pa su se i dva-tri mjeseca nakon toga šalili zbog toga sa mnom. Izbili smo u toj akciji na mali dio Žuči prema Golom brdu, gdje smo uspostavili liniju.

Ja i moja dva spomenuta prijatelja 9. decembra ’92 prijavili smo se za napad na Vis zajedno sa diverzantima koje je tada vodio Čupo. Tu smo baš osjetili šta znači žestoka borba i da je mnogo lakše bit na liniji.

Poslije toga otišli smo na obuku na Bjelave za komandire izviđačko diverzantskih jedinica. Januar je to negdje 1993. godine. Kad sam se vratio u jedinicu saznajem da se formira Diverzantsko izviđačka četa, koja će biti smještena u ŽIŠ-u, dole gdje je Elektrotehnička škola. Sado Šatrović postavljen je za komandira čete. Nedžad Bublin Čupo je bio komandir prvog voda, mene je zapao drugi vod, gdje je rahmetli Karišik bio komandir, a treći vod je vodio Hadžić Nasuf. To su u tom momentu bili među najhrabrijim vojnicima. Dobro su nas ustrojili uz disciplinu i obuku. Ja sam bio komandir desetine u svom vodu. U decembru mjesecu, kad je bila velika ofanziva na Sokolje, kada četnici zauzimaju jedan dio Sokolja, mi diverzanti zajedno sa vojnom policijom, koju je tad vodio Smajo Šikalo, dolazimo u taj reon Sokolja i vraćamo te linije koje su bile pale.

Ova naša jedinica je brojala otprilike nekih stotinjak momaka. Veoma hrabrih momaka. Kompletan dio Žuči od Doma pa gore do Brda, Visa, Mijatovića Kose, Sokolja, svakodnevno smo izviđali ili napadali.

Izdvojio bih akciju 12. juna 1993. godine kada smo dobili zapovijed da se radi Mijatovića Kosa. Ona se naslanja na Zabrđe odakle su četnici imali pravac atakujući na Sokolje, a na Mijatovića kosi im je bila i artiljerijska podrška, pamovi, patovi i drugo. Za napad na Mijatovića kosu traženi su dobrovoljci. Prijavilo se nas 24.

Specifičnost tog napada je bila i u tom što je trebalo iz potoka ispuzati uz livadu nekih 400 do 500 metara do rovova koji su im bili uvučeni u rub šume. Rovovi su bili dobro utvrđeni i dobro branjeni, a u slučaju njihovog nezauzimanja teško da bi se iko mogao živ povući iz te akcije. Razne naše jedinice su ranije dolazile ali nisu mogle naći način da je uzmu. Rahmetli Safet Isović je zajedno sa komandantom Safetom Zajkom isplanirao tu akciju. Prethodno bi se akcije vršile napadom ujutro oko 5-6 sati. Oni su odlučili da mi Mijatovića kosu radimo u 17:00. Dakle u pet popodne. I nama je to djelovalo čudno. Tad su sto posto budni, kako ćemo im prići? Izviđali smo desetak dana i onda je došao taj dan napada.

Stigli smo na liniju. Tu smo osjećali one poglede boraca na liniji. Gledali su nas kao da smo neki vanzemaljci. Posebni su to pogledi i ophođenje, s poštovanjem i uvažavanjem. Vidjeli smo to i prije da se ljudi na liniji osjećaju osokoljeno, rahatnije, komotnije.

Mi smo došli oko četiri sata. Vidimo, ljudi vire iz rovova. Znali su da se treba raditi Mijatovića kosa i od same pomisli nije im dobro bilo. I moj otac je bio tu na liniji i često ranije kad bih ja otišao na liniju nisu dali da idemo na izviđanje da mi ne bi kakve belaje pravili, jer kasnije bi oni na liniji trpili strahovita granatiranja. Mi smo se rasporedili i polahko jedan po jedan, iz potoka prema Mijatovića kosi. Ispod same Kose bila je jedna vikendica koja nam je služila kao orijentir. Cilj nam je bio stići do nje. Ona je bila nekih tridesetak metara ispod rovova. Uspjeli smo stići ispod nje i rasporedit se po planu. Ja sam bio na desnoj strani sa dvanaest momaka. I tad vidimo četnika kako žuri prema rovu. Pravio se da nas ne vidi, ali je bilo čisto da nas je vidio. Uskočio je u rov i bacio nam nekoliko bombi. Napali smo i mi, ali nismo mogli da prođemo. Imamo jednog poginulog, rahmetli Šabanović Amir, koji je izbjegao iz Višegrada, 1973. godište. Poginuo je odmah pored mene. Prvi rafal iz rova njega je pogodio. Nosio je mitraljez M84. Jako hrabar momak. Brat mu je bio na liniji. Znam da mu je Amir dao dvije kutije cigareta pred polazak prema Mijatovića kosi rekavši „ako mi nešto bude“, nek ostanu tebi. Znam da mu je brat tad zapalakao.
Bacili su pet-šest bombi i sedam-osam ljudi nam je odmah izbačeno iz stroja. Pokušali smo da se vratimo do vikendice. Žestoka je vatra bila. Komandir Sado je tada zagalamio na nas: „Nazad, nazad! Moramo naprijed!“ Ponovo smo se organizovali i napali.

I tu akciju preokreće Čupo. Nedžad Bublin Čupo. On je bio nekako po sredini, ubacio je dvije-tri bombe na dobra mjesta i uspjeli smo proći liniju. Četnici su počeli bježati i mi krećemo za njima.

Ja sam sa svojom grupom do pola Mijatovića kose prešao. Došao sam na zadnji vis prema Rajlovcu. Šuma je bila. Jun mjesec. Ozelenilo. Znam da smo izbili na put kojim je tamam prošao transporter. Pucnjava je žestoka. Nas unutra nije ušlo, možda, dvadesetak ukupno.

Njima je ta Mijatovića kosa neophodna zbog branjenja između ostalog naselja Zabrđe i činjenice da je Krajišnikova kuća 200-300 metara dalje vazdušne linije. Sjećam se dobro, ležimo, pucamo, gledam dolje kasarnu Rajlovac, praga puca prema nama, tad vidimo nekoliko autobusa kreće prema nama. Nakon jedno sahat vremena kad su stigli, sve je to krenulo na nas. Ja sam bio na tom visu sa svojih šest-sedam momaka. Oni nisu znali da nas ima tako malo. Žestoko smo se branili. Podvukli su se ispod puta na nekih tridesetak metara. Tu nam gine Čolaković, on je bio pomoćnik protuoklopnjaka, nosio je granate. Poginuo je tačno pored puta i čuli smo njih kako se poimenično dozivaju i hoće da ga izvuku na svoju stranu. Ja sam se okrenuo lijevo i vidio sam Čupu i on mi dovikuje “Ne daj Keno da ga izvuku!“ Uspjeli smo ga izvući i odbili smo taj njihov napad i onda kad su vidjeli da ne mogu pješadijski kreće artiljerijska kanonada. Sve što su imali raspoloživo da je moglo dobacit na Mijatovića kosu su okrenuli. Znam da smo se motali nakvim najlonom od ABH ogrtača po glavi da nam bude mračnije, il' zabijali glavu u lišće, jer tolike su granate padale da su nas izluđivale eksplozije. Granate su padale po par metara oko nas. Okrenuo sam se na leđa i samo govorio: Bože pomozi nas sada!

Kad smo pošli u akciju bilo je lijepo vrijeme, u majicama smo bili. Tad je Allah dao kišu. Smračilo se oko nas. Oko pola devet je kiša padala kao iz neba i iz zemlje. Počeli su potoci teći oko nas. Kako je kiša krenula intenzitet napada je splasnuo. Samo je nas pet od jedinice ostalo zdravo. Od nas 24 samo nas pet je ostalo zdravo. Dva su poginula ostali ranjeni. Dolazi nam smjena oko pola tri da nas smjeni. Ja im izdajem naređenja da se moraju ukopat jer znam šta slijedi ujutro.

Kad smo se ujutro vratili dolje u Smiljeviće gdje nam je bio i sanitet i kuhinja. 300 ljudi se skupilo da nas dočeka. Špalir napravili da nas pozdrave. Nešto smo jeli, neka riblja pašteta je bila za jest, sjećam se. Odatle sam otišao u bazu a onda kući. Babo me sačekao na vratima.
(Tek sad znam šta znači otac biti, majka biti. Oni su znali da je taj dan akcija. Teško je bilo njima sve to gledat i znat da im je dijete tu.)

Ta Mijatovića kosa nas je puno koštala. Tu smo izgubili komandanta Safeta Isovića, koji je nakon što nas je poslao u napad pošao za nama. Prva granata koja je pala je usmrtila njega. Tu je kasnije poginuo i komandant brigade rahmetli Zajko, dva komandanta bataljona i još oko sedamdeset ljudi nam je izbačeno iz stroja.

To govori koliki je značaj tog položaja. Nakon zauzimanja Mijatovića kose nikad više nisu napali Sokolje.

Poslije toga, mjesec-dva je slijedila velika ofanziva na Igmanu, četnička operacija Lukavac 92.

Našu jedinicu šalju kroz tek prokopan tunel prema Trešnjevu brdu koje su četnici uzeli u tom napadu. Tu akciju smo radili skupa sa Lastama. Vratili smo Trešnjevo brdo. Odatle nas šalju u Pazarić, trebalo je nešto da se radi iza Kreševa. Čupo je išao u napad ja nisam, ali mi je pričao da nigdje nije vidio šire i veće tranšeje, nisu ih mogli preskočit koliko su bile široke. Potom smo se vratili u Sarajevo gdje je uskoro uslijedila ofanziva na Golo brdo. Palo je nekoliko rovova u zoni odgovornosti Prve slavne i nas su poslali da ih vratimo. Sjećam se da je teže bilo doći do linije nego sama borba, toliko je artiljerija djelovala. Tu na liniji susrećem ahbaba Suada, koji je bio jedinac pa mu nije babo dao da ode u diverzante kad sam ja otišao. Nađem ga tu u rovu i on mi govori ne idite nigdje. Njih su taj dan granate izbezumile. Toliko je to granatirano. Sjećam se da su tranšeje granatama bile skoro zatrpane da smo morali puzati kroz njih. Izvadili smo nekoliko poginulih naših boraca iz tranšeja iz prve slavne. Krenuli smo da vidimo dokle su oni napredovali kroz tranšeju. Čupo je išao naprijed. Sjećam se da smo u tranšeji nabasali na neko bure. Sućeska Senad je bio s nama, div, od dva metra i nešto. Snažan, jak gazija. On je ispalio tromblon prema neprijatelju u Perivoje. Čim smo se oglasili na nas je djelovala baterija minobacača. Po iskustvu mi odmah brojimo ta ispaljenja da znamo kad eksplodiraju. Sve su te granate međutim pale na nas. I samo znam da sam vidio blijesak neki. Ničeg se više ne sjećam. Kad sam došo sebi mrak oko mene, vidim usta mi puna prašine, krv iz ušiju. Nalazim pušku nemam okvirova na njoj. Okrećem se i vidim saborca Tariča. Njegova glava je bila na mojim nogama. Granata je pala kraj nas. Što je bilo gelera u granati njega su pogodili. Moji su se vratili po mene, slabo se sjećam, znam da su me odveli u bolnicu, ali ja navečer izađem samovoljno iz bolnice vidjevši da nisam fizički oštećen, detonacija je izazvala krvarenje iz ušiju. Sutradan odem ponovo gore i u akciju. Kad su me ljudi vidjeli nisu vjerovali. Taj dan smo vratili te izgubljene rovove. Tu je u pokušaju vraćanja poginulo dosta Vikićevih specijalaca.

Godine 1993. smo imali još dosta izviđanja, manjih diverzija što na našoj liniji što po Sarajevu.
U jesen 1993.godine formira se manevarski bataljon u 2. viteškoj brigadi. Mehmed Džindo dolazi za komandanta. Bataljon je imao četiri čete, naša četa je bila prva i nju je vodio Čupo, ja sam bio komandir prvog voda. Eko Huseinović je bio komandir čete.

Nas poslije šalju u Pazarić jer je postojala opasnost da četnici s Bjelašnice krenu prema Pazariću i Konjicu. Tu smo vršili izviđanja prema objektima na Bjelašnici, prema Vlahnji.
Odate se vraćamo u Sarajevo i 1994. godine dobijamo zadatak da izađemo na Nišićku visoravan. Naš bataljon je izbačen iznad Breze. Četnici su bili ugrozili gredu Jasen - Vijenac. Skoro da padne. I mi smo onako u hodu što se kaže krenuli u borbu na Vijencu. Žestoku borbu smo vodili. Tu sam imao dvojicu ranjenih i gine nam Zikrija Vejsilović od granate. Veliki borac i gazija.

Nakon što smo odbili napad krenemo u izviđanje naprijed. Zatičemo puno zavoja, talaka kojim su vukli mrtve i ranjene. I neko javi evo četnika. Mi se pripremimo i dočekamo ih da vjerujem da im nikad nije palo na um da igdje napadnu. Nakon toga odem sa svojom grupom u izviđanje ispred naših linija na teren iznad sela Korita. Bilo je jako mnogo mina na tom području, ali bili smo, što se kaže, maheri za mine. Tu nabasamo, iznad tog sela, na kuće gdje su bili njihovi policajci ili neke druge elitne snage, to sam zaključio po uniformama koje su nosili. Vratimo se i ujutro se ja i dvanaest momaka naoružamo i krenemo opet na to mjesto da napadnemo te kuće. Mi smo kompletnu tu jedinicu koja je bila tu eliminisali. 20 njihovih boraca. Akcija je trajala 3-4 minute. Petnaestak projektila iz protuoklopa, trombloni, rafali… Kratko je trajalo al’ žestoko. Tako žestoko da kad smo se vratili zateknemo i četničke i naše linije prazne. Od siline pucnjave pobjegli i jedni i drugi.
Tad se sjećam dobijamo po 50 KM nagrade.

Poslije toga četnici uzimaju Vijenac. Dominantan objekat na komunikaciji Srednje - Olovo. I nas dignu. Zove nas Čupo, momak o kom je teško pričat, ne samo kao komandant nego kao heroj koji je sa 19 godina uzdigao se na nivo legende. I vraćamo mi taj Vijenac.

Nakon tog vraćamo se u Sarajevo. Potom nas šalju na Bjelašnicu ispod Treskavice. Sav taj put smo prešli pješke sve do baze u Jelenjači. Tu dobijamo zadatak da idemo na izviđanje preko Ploče na Ogorjeli kuk u četničku pozadinu i da izvidimo kompletan taj teren. Sa nama ide naš komandant Mehmed Džindo. U nekim večernjim satima smo se uspjeli ubacit njima iza leđa. Hladno je katastrofa. Izviđamo naredni dan i uspijevamo se uspješno vratiti. Dobijamo nakon tog naredbu da tu uvedemo čitav manevarski bataljon, a ostale jedinice Armije RBiH s tog terena će udariti s čela.

Ja sam bio komandir voda i imam tačan zadatak koji objekat da zaposjednem. Čardak iznad sela Dujmovića. Ja zaposjedam taj Čardak. Naša treća četa vodi žestoke borbe na jezerima na Treskavici. Sjećam se da u toj akciji tri dana ništa nismo jeli. Jer smo u dubini, nema dotura hrane - ništa. Linije još ispod nisu bile pale, nismo mogli da evakuišemo ranjenike.

Nakon te akcije, vraćamo se u Sarajevo i onda nas ponovo vraćaju gore. Treba da se rade Dujmovska brda. Opet se ubacuje naš manevarski bataljon u pozadinu neprijatelja da eliminiše njihove oklopne jedinice.

Zahvalan sam dedi Sulji Ramiću iz sela kod Trnova, koji je bio naš vodič, bez kojeg ne bi ništa mogli uraditi.

28. oktobra kad smo trebali krenuti Allah dadne takvu kišu kakvu nikad nisam, meni se čini, doživio. Vodio sam čelo kolone sa Dedom rahmetli. Trebali smo se ubaciti na izvor Željeznice. U koloni je 300 ljudi. Sklonimo se ujutro u neku pećinu. Brojimo se, samo 35 vojnika sišlo. Imali smo zadatak u 6 sati da napadnemo tenkove kako bi jedinice s čela lakše napale.

Kontamo šta i kako, dal' da čekamo ostale il' da napadnemo.
Ismet Godinjak je bio s nama i on me napominje da sam ja tada prelomio i rekao da ne čekamo nego da napadnemo.
I krenuli smo.

Nas 12 je izbilo na neko točilo nedaleko od tenkova. Tamam smo mi došli kad se upali jedan transporter i krenu pravo prema nama. U isto vrijeme iz Trnova ide kamion pun četnika. I tačno ispod nas sreću se i transporter i kamion, i ne mogu da se mimoiđu.

Svaku akciju je neko obilježio. Ja sam ovu. Ustao sam i viknuo tekbiiir. Što je bilo neprijatelja na kamionu popadalo je, transporter je udario u drvo i ugasio se. Kontam napravili smo čep ne mogu proći putem. I krenem ja naprijed jer već iza pristiže i naša druga vojska. Jedan tenk, drugi tenk, treći tenk. Tu smo mi zarobili 5 tenkova T55, 6 oklopnih transportera, 4 kamiona, autobus, sve u ispravnom stanju.

Sjećam se na jednom kamionu nova 84-ka. Uzmem je ja, uzmem dva momka da mi nose municiju i naprijed idem. Ja na sred ceste, a prema meni javljaju ide tenk. Ja ga čekam. On puca iznad mene. Tu je jedan saborac skočio i uhvatio me za prsa i bacio me s puta da me tenk ne pregazi. Ja sam bio u nekom stanju da se nisam znao pomaknuti, samo sam pucao po njemu. Taj tenk je prošao doslovno nekoliko centimetara kraj nas.
Tad smo zarobili i sedam strijela protuavionskih raketa. Sjećam se, nisam znao šta su, uzimao je na rame, mislio ručni bacač da ih probam.

Tu večer oformimo liniju. Ujutro oni djeljuju artiljerijom, svim i svačim pokušavaju uništiti tenkove, ali nisu uspjeli. Naše jedinice probijaju čelo i dolaze naši tenkisti i odvoze tenkove i transportere.

Ovo je krataka i zbrzana priča o jednoj od najvećih pobjeda Prvog korpusa Armije RBiH. A nismo imali ni jednog izgubljenog borca. Fantastična pobjeda.

Kratak rezime o ovoj akciji koji se može pročitati u drugim izvorima iz ove bitke:
Prvi korpus Armije RBiH uspio je tokom 1994. godine vratiti dio izgubljene teritorije van Sarajeva. Prvih dana oktobra 1994.godine, na Treskavičko-bjelašničkom pravcu oslobođene su značajne kote i ostvaren je veliki prodor u dubinu neprijatelja. Oslobodivši dominantne objekte na Bjelašnici, poput najvišeg vrha 2067, i platou Treskavice, snage 1.korpusa ARBiH dobile su zadatak da 29.oktobra 1994.godine zaposjednu neprijateljsku liniju jugoistočnim vijencem Bjelašnice sve do obronaka Treskavice na objektima Šiljak-Hojta-Borikovac. Pripadnici Manevarskog bataljona 2.viteške brigade, nakon detaljnjih priprema i izviđanja, ubačeni su duboko u neprijateljsku dubinu s ciljem da u šest sati ujutro neutrališu artiljerijsku jedinicu u reonu Dujmovska brda-selo Gaj i spriječe dolazak pojačanja iz dubine, kako bi se stvorili uslovi da druge jedinice 1.korpusa zauzmu pomenute objekte. Manevarskim bataljonom je komandovao Mehmed Džindo sa zamjenikom Ragibom Rizvanovićem, a činile su ga tri čete prekaljenih sarajevskih ratnika koje su predvodili Nedžad Bublin Čupo, Enes Husejnović Eko i Sulejman Mujezin. U neprijateljsku dubinu su, prkoseći svim ćudima Treskavice, najhirovitije planine u ovom dijelu BiH, krenuli pojačani sa dva voda 9.brdske brigade, koje su predvodili komandiri Fikret Hasić Grobar i Zifet Dželko Piđ, rahmetli Jasminom Isanovićem Žutim iz 1.slavne motorizovane brigade, te desetak vodiča iz trnovske policije i Bošnjačke brigade. Razbijena je tada 2.sarajevska brigada tzv. Vojske Rs i ona je prestala da postoji. Dok, 2.viteška brigada Armije RBiH i ostale jedinice su ovu pobjedu izvojevali bez ijednog poginulog borca.

Poslije ove akcije dolazi do reorganizacije Prvog korpusa. Formiranja 12 divizije. General Fikro dolazi za komandanta. Formira se unutar nje 143.manevarska brigada u koju ulaze svi manevarski bataljoni. Meni tada dodjeljuju da budem komandir čete. Baza nam je bila u kasarni Viktor Bubanj. Komandant je bio Eniz Srna. Veliki gazija i veličina koji je danas zabravljen od nas.
Zatim dolaze akcije na kotu iznad Hrasnog Brda, pa Trebević i još neke manje akcije. Poslije toga pada Stup i komandant zove da hitno dođem do njega. Dolazim i tada sam tu upoznao rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića. Predsjednik je čuo da je pao Stup i došao kod Fikreta da traži ima li iko da to vrati? Ja kad sam ušao u tu sobu sjećam se, predsjednik pita:
- „Jeste li imali ikog starijeg?!“
Pita me koliko imam godina, na kojoj sam dužnosti? Već sam tad imao Zlatni ljiljan, čin kapetana. Pita me, koliko imam ljudi, ja kažem 112. I kažem mu, ja ću to vratiti Predsjedniče!

Četnici došli haman do Stupske petlje. Uvedem ljude do groblja ispod Stupske Petlje. Rekoše mi da se javim komandantu bataljona Faku Tariću. Ja ulazim u sobu da mi da vodiče, kad on veli: Napolje! I ja iznenađen izađem. Ali proradi mi ego i ja se ponovo vratim. Ja mu kažem da me poslao general da mi da vodiče za borbu. Ko si ti? Pita me? Ja odgovorim, kad on ustade i reče: „Tebe su poslali da pogineš ovdje!“
Znaš li ti da si ti meni rod. Nisam tad znao. Uzimam vodiče i udarim na četnike i za sahat vremena smo ih otpuhali dolje do hemijske čistionice, kasnije smo i nju očistili za dvadeset minuta. Bila je to strašna borba. Vratimo i hemijsku čistionu. Ostala je samo Gušića Hala.
Dvadeset sedam dana sam ja nju napadao svaki dan. Ona je montažni objekt od betona na dva sprata odmah uz kasarnu u Nedžarićima u kojoj su oni isto tako. Tu su se bili utvrdili nenormalno.

I onda nakon tih pokušaja komandant pita ima li iko da se uspenje na halu pa da se protupožarni aparati napunjeni eksplozivom i sa štapinom bace na njih.
Ja kažem može! Tražim ja dva dobrovoljca među svojima kad oni hoće svi da idu. I ne znam šta ću, napravim papiriće sa imenima i koga izvučemo.

I krenem ja sa trojicom (Muha, Ćato, Zgole). Prepužemo preko ceste, popnemo se i bacimo te boce. Al’ ništa. Teško je to opisati kako smo se osjećali.

Za nekoliko dana opet uradimo isto i opet ništa. I onda odlučimo da kopamo tunel do te hale. I tako se i uradi. Komandant mi kaže tunel je iskopan, ja naprijed šest mojih sa mnom. Neke šipke smo nosili da taj zadnji dio zemlje prorovim. Kad sam izvirio rov pola metra od mene.

Kako oni nisu čuli da se kopa tunel, ne znam ni sam.
Izvučem se ja i doslovno dopuzam s drugu stranu vreća kojima su oni rov napravili. Čujemo ih. Četvorica. Sačekam ostatak ekipe sa ovim momkom mojim koji je prvi ušao kroz taj tunel. Bacimo bombe i gotovo. Sva četvorica gotova. Vidimo nakon toga da su i oni na isti način tunelom bili povezani sa svojom bazom i da su na isti način i uzeli halu. Tu nas je zamijenila jedinica koja je trebala držati liniju, ali su četnici tenkovima srušili čitavu halu i da su neki naši bili zatrpani u njoj.

Poslije par dana dobili smo naredbu za odlazak prema Trnovu da uzmemo neki Čardak. Uzmemo ga bez gubitaka. Nakon toga prema Čelini odemo na izviđanje i tamo naletimo na zasjedu gdje gine Amir Karamehmedović, skoro na četničkom rovu. Nismo ga uspjeli izvući. Razmijenjen je nakon 4 mjeseca. Jedinac kod oca.

Poslije toga idemo za Krajinu.

Otišli smo u Bosansku Krupu. Ja sam imao zadatak da čistim sela ispod Grmeča.

Imao sam puno akcija ali ono što sam tamo doživio čist je dokaz da nema smrti bez Božijeg određenja. Našli smo neke topove i ja odem naći neki kamion da ih potovarimo. I nađem kamion i dolazim tu do neke rijeke preko koje treba kamion preći jer je mostić koji je bio tu sumnjiv da li može izdržat teret. Vozač vozi ja iskačem iz kamiona da se ne skvasim, i tamam što sam to učinio kamion je nagazio na protivtenkovsku minu. Baš onaj točak ispod sjedišta na kom sma ja sjedio. Da sam ostao na sjedištu ništa od mene ne bi ostalo. Vozača je detonacija izbacila u vodu, čujemo ga doziva u pomoć. To je ono što kažemo nema smrti bez Božijeg emera.

Tu smo bili 47 dana, nismo bili uključeni u akcije. Pripremala se ofanziva da se ide lijevo prema Banja Luci.

Kasnije smo se vratili u Sarajevo. Potpisan je Dejton.
Ja sam ostao u vojsci, gdje sam bio u Semizovcu kao komandir IDČ u IDB.
Otišao sam 1996.g. godinu dana na obuku u Tursku i poslije dobijem postavljenje za komandira IDČ 167 brigade Prvog korpusa koja je bila smještena na Nišićkoj visoravni. Ostao sam u vojsci sve do 2002. godine i nisam mogao više. Demobilisan sam u činu kapetana.

VRH


  Dossier: HARUN HODŽIĆ: ZOV DOMOVINE BOSNE /radni naslov serijala/
» EDIN HARAČIĆ KLEJ - STRIJELAC NA TENKOVE
Harun Hodžić | 01.02.2024 14:46
» KENAN KOLAŠINAC - GAZIJA SA ŽUČI
Harun Hodžić | 15.01.2024 15:24

Ostali prilozi:
» OTVORENO PISMO ALEKSANDRU VUČIĆU, (NE)KRUNISANOM CARU SVIH SRBA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 27. May 2024 12:33
» REZOLUCIJA O GENOCIDU U SREBRENICI I VUČIĆEVO NARICANJE
Esad Krcić – mr. Senahid Halilović | 24. May 2024 21:20
» SUZDRŽANA BRAĆA
Said Šteta, književnik i novinar | 24. May 2024 20:08
» REZOLUCIJE O SRPSKOM GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA - MUSLIMANIMA U SREBRENICI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 24. May 2024 18:11
» SREBRENICA U FOKUSU SVIJETA
Šukrija Meholjić | 24. May 2024 16:47
» SRBIJA NIJE USPJELA PREVARITI SVIJET
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 24. May 2024 14:26
» OKVIR BOŠNJAČKOG POSTOJANJA
Mehmed Meša Delić | 22. May 2024 19:40
» OD SVJETIONIKA ČASTI DO TAMNICE PONIŽENJA
Elmedina Muftić | 22. May 2024 17:08
» DOKLE ĆE TE GUSLATI SULUDI I LICEMJERNI SRPSKI RODE?
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 22. May 2024 15:36
» DAN „BIJELIH TRAKA“ I ZAŠTO SE BOSNA MORA BRANITI ISTINOM
Prof. dr. Husein Muratović | 21. May 2024 15:10
» MOŽE LI REZOLUCIJA POSTATI REVOLUCIJA?!
Sead Zubanović | 21. May 2024 14:42
» IZBJEGNUT PAD HELIKOPTERA
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 20. May 2024 22:11
» VOJNI I RELIGIJSKI TURIZAM
Dr. Sead Alić | 20. May 2024 17:32
» VELIKOSRPSKA RETORIKA I SREBRENICA - ISTINOM PROTIV POLITIČKIH LAŽI
Božidar Proročić, književnik i publicista | 19. May 2024 12:46
» KLJUČ ZA BOSANSKU BRAVU JE U RUKAMA TROJKE
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 19. May 2024 03:26
» ZATIRANJE TRAGOVA
Murat Tahirović | 19. May 2024 03:10
» TREBA ZNATI SLUŠATI
Aziz Hurem | 19. May 2024 02:49
» MAĐARSKI NOŽ U LEĐA NA KOJI DUGO UPOZORAVAM
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 18. May 2024 13:09
» DA – ZA REZOLUCIJU O GENOCIDU U SREBRENICI, BEZ BILO KAKVIH DALJIH RASPRAVA NA OVU TEMU!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. May 2024 19:57
Ostali prilozi istog autora:
» MOJE ISKUSTVO SA ZDRASTVENIM
03. June 2020 13:58
» DA LI JE PROŠLO VRIJEME GAZIJA?
28. January 2016 17:03
» NESALOMIVI DUH BOŠNJAČKI
16. March 2015 01:56
» LAŽNA VIJEST O MOJOJ POGIBIJI
22. February 2015 14:49
» DŽEPNI KUR'AN NAJBOLJI PANCIR
16. September 2014 00:00
» JA OVDJE KUPUJEM, KUPUJTE I VI
01. April 2014 00:44
» MORALO SE DALJE
03. June 2012 03:19
Bosnjackakucabanner.jpg
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif