Četiri događaja opredjeljuju temu o kojoj ću danas pisati. Sva četiri „pogađaju“ januar i govore o ljudskom čojstvu i varvarstvu, životu i smrti, prijateljstvu i mržnji.
Prije 79 godina, u subotu 27. 1. 1945. Crvena armija je oslobodila logor Auschwitz u kojem su nacisti pogubili 6 miliona ljudi od kojih su 5,6 miliona bili Jevreji. Svijet je nakon tih tragičnih događaja kazao da više nikada neće dopustiti ponavljanje genocida. Ali, pola vijeka nakon toga dogodio se najveći zločin u Evropi kada je u julu 1995. srpska vojska napala Srebrenicu i napravila pokolj ogromnih razmjera. Za svega nekoliko dana ubili su cijeli jedan grad, izgubljeno je 8362 života, u besprizornom ubijanju Bošnjaka pred streljačkim strojevima srpske vojske. Sve se ovo dogodilo u jednoj zemlji u kojoj se 50 godina prije toga neprekidno govorilo o bratstvu i jedinstvu kao o nečem važnijem od zjenice oka svog.

Spirala nasilja
Prije toga na današnji dan 27. 1. 1993. Srbi su na Dan svetog Save u Trebinju srušili Osman-pašinu džamiju koja je tu stajala 267 godina, ispraćajući u ropotarnicu povijesti brojne sisteme od sultanskih vremena do monarhističkih, narodnih, socijalističkih, do fašističkih dana u kojem su ubijani drugi i drugačiji. Isto je dogodilo sa Carevom džamijiom, koja je uplela 274 goda u svoju povijest, ali i svim ostalim džamijama koje su oborili srpski radikali... Istog dana, 27. januara i u istom gradu, nedaleko od srušene džamije, ubijen je mladić po imenu Srđan Aleksić, koji je navodno spasavo svog druga muslimana Alena Glavovića. Ovaj je bio napadnut od pobiješnjelih Srba kojima se nisu dopadala njegova „zelena“ krvna zrnca. Epilog je dobro poznat. Nakon rata uspomenu na Srđana prigrliti su svi narodi bivše Jugoslavije, pa danas ulice i trgovi u Sarajevu, Novom Pazaru, Trebinju, Pančevu, Novom Sadu, Beogradu... nose ime po njemu, koji je „ispunjavao svoju ljudsku dužnost“, kako je napisano u njegovoj osmrtnici. Svaka smrt je teška, svaki čovjek je svijet za sebe. Ali kada život, kao u Gazi, na okupiranom dijelu Palestine, bude izložen agresoru tako bešćutno onda i reakcija svijeta mora biti proporcionalna. Sjećam se kada je započela izraelska odmazda nakon palestinskog ustanka od 7. oktobra tih dana u svijetu se malo pominjanjao opravdani otpor Palestinaca koji su 75 godina u prošlosti držani kao roblje u vlastitoj zemlji. Sredstva informiranja u svijetu bila su cenzurirana. Sa ponosom danas mogu kazati da sam pišući na stranicama portala Bošnjaka net. među prvima u svijetu „prepoznali“ genocid koji se vrši nad narodom Gazom, a u optužnici koju su Bošnjaci net. napisali jasno smo izdvojili krvnike po imenu i prezimenu koji su krivi za smrt 26 hiljada ljudi dosada. Nakon toga napisao sam pismo izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahu, potpisujući ga kao savjetnik nekadašnjeg predsjednika BiH Alije Izetbegovića, koje ste mogli čitati na ovim stranicama. Poslije toga smo u Saboru Islamske zajednice usvojili Deklaraciju o miru u svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda. Koliko smo mogli uradili smo. Svjetsko javno mnjenje se u međuvremenu probudilo i tražilo je zaustavljanje ove klaonice na Svetim mjestima u kojima se ubijaju Palestinci kao što su nekada nacisti čistili teritoriju Evrope od Jevreja.

Južna Afrika - pravednik među narodima

Međunarodni sud pravde u Den Haagu (Foto: Dursun Aydemir/AA)

Savjest svijeta nije spasila Saudijska Arabija, Bahrein, Egipat, Jordan ili neka druga arapska zemlja, koja je bila dužna suprotstaviti se Izraelu na bilo koji način već je to učinila Južna Afrika koja je podnijela tužbu Međunarodnom sudu pravde za ratne zločine tvrdeći da Izrael tamo čini genocid i krši UN-ovu konvenciju o genocidu, potpisanu 1948. kao odgovor svijeta na holokaust. Zatražene su hitne mjere protiv jevrejske države a dobijene su privremene, u kojima se od Izraela zahtijeva da spriječi genocid nad Palestincima, dok će potpune mjere uslijediti godinama poslije. Nedostatak je što sud nije naredio prekid vatre. Ali, i to je veliki uspjeh u svijetu u kakavom danas živimo. Sada slijedi hitna sjednica Vijeća sigurnosti za implementaciju ovih odluka.
Radonačelnik odluke Međunarodnog suda pravde je zemlja koja se godinama borila sa apartheidom i koja je rodila velikog Nelsona Mandelu borca protiv tiranije. Južna Afrika, pravednik među državama, zaslužuje naklon do poda. Narod Palestine vječno će nositi ovu slobodarsku zemlju na svom srcu. Sa ponosom sam gledao crne Južnoafrikance koji bez dlake na jeziku jasno govore u dvorani Međunarodnog suda pravde u Hagu o zločinima jednog režima, a pri obrazloženju svoje tužbe precizno citiraju navode izraelskog predsjednika Herzoga, premijera Netanyahua, ministra odbrane Galanta i drugih zlikovaca koji su odgovorni za ovako težak zločin u Gazi. Sud je presudio u trenutku obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja koje je ove godine održano u Srebrenici, gradu u kojem su naslijeđena nedjela iz Auschwitza. Pri tome su reisu-l-ulema dr. Husein Kavazović i bivši potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft potpisali muslimansko-jevrejsku mirovnu inicijativu u prisusustvu svjedoka Munire Subašić i Jakoba Fincija. Kazali su da čuju odjeke holokausta i genocida u Srebrenici. I Kavazović i Rosensaft su kazali da su dva naroda bili izloženi ozbiljnoj egzistencijalnoj propasti u svojoj historiji, ali da nisu izgubili nadu u čovječnost. S obzirom da anisemitizam i islamofobija nastoje danas da pokore svijet oni su se zavjetovali da će bdjeti jedni nad drugima kao nekada u prošlosti. Ovakvih plementih iskaza ima još i stalno ih treba ponavljati, uvjeravati ljude koliko su bitni u pomirenju naroda i vjerovanju u ljude.

Reisu-l-ulema Kavazović i Rosensaft na Dan holokausta potpisali Muslimansko-jevrejsku mirovnu inicijativu

Sada mi dopustite da ispričam jednu istinitu priču, koju sam govorio 2010. godine na otvaranju Džamije u Lastvi kod Trebinja i koja me je asocirala na ovo zavjetovanje muslimana i jevreja danas u Srebrenici. Samo tada su čojstvo pokazali muslimani i Crnogorci, a ovo sam ispričao u mojoj knjizi Proviđenje koju će uskoro izdati BANU.

Istinita priča
„Ne znam koje godine se to dogodilo, ali priča prati ratna zbivanja od prije jednog vijeka...Vjerovatno je riječ o Prvom svjetskom ratu, no bez obzira na to, ova pripovijest ima i ovovremeno značenje. Moj rahmetli dedo Pašo (Hadže) Jerković, kojeg nisam upamtio jer je preselio sa ovog svijeta u izgnanstvu (u muhadžirluku) u Banja Luci 1942. godine, kumovao je prije ratnog sukoba sa Crnogorcima jedno pravoslavno dijete sa Vilusa (u Crnoj Gori), što nije bio rijedak slučaj u ovim krajevima.

Ilustracija

Nekom Laliću, pravoslavcu sa Vilusa stalno je umiralo potomstvo. Pošto je u takvim slučajevima bio običaj da se pozove neki ugledni čovjek druge vjere da kumuje dijete, zamolio je Pašu, kojeg je poznavao, da bude kum njegovom tek rođenom sinu. Božijom voljom dijete je preživjelo. Godine su prolazile, a onda kako to biva u našim balkanskim životima – ponovo je izbio rat. Kako granica nije bila daleko, svega 12 kilometara, Crnogorci su odmah upali u Lastvu. Muslimani već bili izbjegli. Crnogorci su odmah počeli paliti muslimanske kuće. Gorjela je Pašovina, mahala Demirovića, Ćerimagića, pa Kokošarevina, gdje su živjeli Jerkovići. Sva Lastva je bila u plamenu, moderna inkvizicija nad muslimanima ovog hercegovačkog mjesta. Kada je crnogorska vojska stigla pred kuću mog djeda Paše, njegova kumčad, Ilija i Risto, su se ispriječili, skočili su na svoje ratne drugove i zapodjenula se velika tučnjava crnogorske vojske, između Ilije i Riste sa jedne strane, a sa druge palikuća... Nesnosna vika i galama, pravi krkljanac... Dok su branili kuću Crnogorci su vikali „kuću je to našeg kuma nećete je zapaliti!“ Većina crnogorske „nabrijane“ vojske je bila revoltirana ponašanjem svojih sunarodnjaka koji su branili „tursko" ognjište. Crnogorski komandant se umiješao videći da mu ovo može poremetiti moral u jedinici. Naređenje je bilo da se ova kuća izuzima iz strateških razloga, jer vojska mora imati makar jedno sklonište ako zapada kiša. Kada su se nakon godinu-dvije u Lastvu vratili moja nena i dedo sa svojom djecom utvrdili su da je kuća bila spremna za palež, jer se u unutrašnosti nalazilo mnogo donesenog sijena, taraba i papira. I tako je u popaljenoj Lastvi ostala je netaknuta jedino Pašova kuća, ali što je važnije ostala je priča mog oca r. Hasana, koju je meni ispripovijedao u više navrata kada bi mu navirala sjećanja na rodni kraj. Tada nisam znao da ću je ispričati vama kao i na stranicama moje knjige koja želi spasiti od zaborava priču o čojstvu i prijateljstvu pripadnika dva naroda.
Ovo sam ispripovijedao kao prilog današnjoj lijepoj priči iz Srebrenice u kojoj su zajedno svjedočili Husein dr. Kavazović i Menachem Rosensaft o genocidu čije su žrtve bili Bošnjacima sredinom devedesetih godina i Jevreji u Drugom svjetskom ratu i sada Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali.