Osmansko carstvo formirano je 1299. godine i trajalo je do 1922. godine, a to je 623 godina u kojima je bilo uspona i padova. Osmanlije su donijeli islam u Bosnu. A od koga i kada su oni primili islam? Povezanost Osmanlija (Turaka) sa islamskim svijetom počeo je 22. godine po Hidžri. Godine 642. islamska je vojska krenula u oslobađanje zemalja Baba, čiji su stanovnici bili Turci. Tokom tih osvajanja zapovijednik islamske vojske Abdurahman sreo se s turskim vođom Šeherberzom. Turski vođa zatraži od Abndurahmana sporazum i pokaza spremnost za učestvovanje u borbi protiv Armenijaca.
Abdurahman ga je uputio glavnom vojskovođi Suraku ibn. Amru, koji je poslao dopis halifi Omeru ibn el - Hattabu, jednom od poslanikovih ashaba. Halifa je prihvatio tu ponudu. Naposlijetku, potpisan je sporazum i poslije toga nije bilo rata između muslimana i Turaka već su zajedno krenuli u oslobađanje Armenije.
Za vrijeme pravednog halife Osmana ibn el-. Affana okončano je oslobađanje teritorije Tebiristana. Zatim su muslimani prešli rijeku Džejhun 31. godine po hidžri i ušli u zemlju „iza rijeke“. Mnogobrojni Turci primili su islam i postali njegovi branitelji i učesnici u borbi za širenje Allahovog poziva među ljudima.
Dolazak Osmanlija i pojava islama u Bosni puno je značilo i za Bosnu i narod Bošnjana. Ko su, dakle, Bošnjani, a ko su Bošnjaci, postoji li i kakva je razlika među njima, a ko su to Bošnjaci muslimanske vjere i od kada i kako nastaju i oni? Dali su današnji Bošnjaci nekog određenog naroda koji ima historijski kontinuitet ili su i sami jedan zaseban narod nastao u lavirintima naše historije. Šta su Bošnjaci muslimani kao narod, odakle dolaze, kakvo im je porijeklo, kako su nastali i odkuda su se pojavili i oblikovali na bosanskoj zemlji i u bosanskoj historiji. Jedno od pitanja je i u čemu se izražava njihov narodni i historijski identitet, koje su to njihove sličnosti i razlike prema ostalim stanovnicima Bosne, odnosno, kakve je uopće vrste njihov historijski i savremeni identitet? Bošnjački identitet je različit u odnosu na sve druge nacionalne identitete koji su se razvili i ovom području, i ta se razlika očituje u onom smislu u kojem je i historija Bosne specifična i osobita, u onom smislu u kojem je njeno historijsko iskustvo različito i specifično. Bošnjački identitet u odnosu na druge identitete na ovom prostoru, je u tome što je taj identitet vezan isključivo i samo za Bosnu kao svoju osnovu i izbor i što nije podrazumjevao nikakvu drugu historijsku, državnu, duhovnu i kulturnu historiju i sadržinu osim one koja je nastajala i razvijala se iz bosanske historije. Bošnjački identitet nije bio zasnovan na ideji stvaranja posebne države Bošnjaka u odnosu na ostale identitete koji su u Bosni nastajali i razvijali se naporedo sa njim.
Uz ove Bošnjane - Bošnjake muslimanske vjeroispovijesti imamo Bošnjane, one katoličke i pravoslavne vjere, koji nisu za osnovu sopstvene nacionalne identifikacije odabrali sopstvenu zemlju i državu Bosnu, nego su za tu osnovu uzeli svoju vjersku pripadnost, svojom su identifikacijom u nju unijeli jedan strani državno – pravni i politički interes koji je u historiju Bosne unio mnogo toga neizvjesnog. Oni nisu sačuvali svoje prvobitno ime, zajedničko njihovim zemljacima druge vjere, nego su za temelj svoje nacionalne idenfikacije odabrali samo vjeru što ih je vezivalo za drugu zemlju (Srbiju ili Hrvatsku) i nju su uzeli kao izvor i temelj svog nacionalnog identiteta, ukoliko nacionalni identitet podrazumjeva svagda i ideju sopstvene nacionalne države. Njihova nacionalna država nije više bila Bosna, nego Srbija ili Hrvatska.
Tako su oni, koji su se identificirali sa Srbijom i Hrvatskom kao svojom državom i osnovom nacionalnog identiteta, postali nacionalni Srbi i Hrvati, a svoj prvobitni identitet Bošnjana su ostavili u historiji kao prevaziđeni oblik identifikacije, kao neupotrebljivi historijski kostim.
Bošnjani – Bošnjaci su bili i ostalii uz Bosnu i nakon dolaska i odlaska Osmanlija od kojih su primili svoju novu vjeru – islam. Puno se pisalo i govorilo, da na našim prostorima, a i šire nikad nisu bili Turci, već samo Osmanlije po kojima je i država nosila ime Osmanska država. Tom državom nije upravljao car, već sultan. Kada su Osmanlije nasrtale preko Drine, to nisu bili Turci niti Azijati nego islamizirani etnički Bugari, Srbi i Albanci. U svim budućim ratovima Osmanlija u njihovim vojnim redovima bili su i islamizirani Bošnjani iz Bosne.
O razlozima napada Osmanlija na bosansku kraljevinu i uzrocima tako brzog pada kraljevstva bosanskog, mnogo je diskutirano u našoj histografiji i o tome postoji više verzija interpretacije i objašnjavanja događanja i njihovih uzroka, odnosno objašnjenja tih sudbonosnih zbivanja .
Država Bosna je izgubila rat, sa Osmanskim carstvom, a kao posljedica tog rata- okupacije došlo do propasti njene državne samostalnosti i vladavine njenih kraljeva. Bosna nije bila pokorena i pretvorena u vazalnu državu sa domaćim vladarima poslušnim i odanim sultanu, kao što je bio slučaj sa Srbijim, ako se izuzme kratkotrajni pokušaj sultana Mehmeda El Fatiha da postavi jednog takvog kralja domaće loze koji je veoma brzo uklonjen sa scene, nego je ona, kao teritorija i kao država, direktno ušla u Osmansko carstvo, postavši njegov sastavni dio, ali bez bilo kakvih znakova sopstvene državnosti.
To se dogodilo 1463. godine. Dakle 1463. godine Bosna silazi sa historijske pozornice kao politički neovisna i samostalna feudalna kraljevina, a nastavlja da egzistira unutar Osmanskog carstva, kao jedinstvena upravno – vojna pokrajina, tj. kao Krajište, Sandžak i najzad kao Ejalet (Provincija) Bosna. Ono što je u tom slučaju bitno jeste činjenica da se nije niti će se izgubiti ime Bosna i pojam zemlje Bosne.
Ni u vjerskom pogledu nije se u Bosni mnogo toga, gledajući u cjelini, radikalno izmijenilo dolaskom osmanske vlasti. Došlo je do pojave jedne sasvim nove vjere – islama, ali ta nova vjera nije promijenila nego je upravo utvrdila i ojačala ono što je za vjerske odnose u bosanskoj državi bilo bitno u vrijeme prije vladavine zadnja dva njena kralja, a to je tolerancija i sloboda u oblasti izbora i prakticiranja vjere.
Treba imati na umu da vjerska situacija u Bosni, pred njen pad, nije bila nimalo ružičasta. Oba zadnja kralja Bosne, pod neprestanim pritiscima katoličkog klera i Vatikana su oštro progonila pripadnike Crkve bosanske – bosanske krstjane i nasilno katolizirala bosansko stanovništvo. Oni su to činili nasuprot vijekovima staroj tradiciji vladavine u državi koja je bila prožeta tolerancijom prema vjerskim razlikama, a pod stalnim utjecajem i pritiskom Vatikana i ojačalog katoličkog klera i pod pritiskom kršćanskih zemalja iz neposredne okoline i iz Evrope. Mnogi su znali da se nad njihovom vladavinom i državom nadvijaju tmurni oblaci, pa su se nadali, vjerovatno, da će im takvo postupanje prema tzv. jereticima ojačati pozicije u tim zemljama i kod najvišeg vjerskog autoriteta – Svetog oca pape i da će iz njih dobiti pomoć u unutrašnjim trvenjima i pred prijetnjom koju su Osmanlije značile za njihovu zemlju. Međutim, njenu poziciju je, pored Osmanlija, ugrožavala i činjenica da je u njoj neposredno prije same osmanlijske invazije nastalo teško stanje zbog vjerskih progona kojima je bilo podvrgavano njeno stanovništvo i to od strane sopstvenog kralja.
Takvi progoni nisu nikada ranije u Bosni postojali, niti vršila domaća vlast. Naprotiv, vlast bosanskih vladara je, od Kulina bana do kralja Tvrtka, nalazila razne načine da obrani prava na slobodno vjerovanje svojih podanika i da negira postojanje jeretika u svojoj državi. Svaki pa i ovaj zaokret u politici Bosne prema pitanju slobode vjerovanja je svakako značajno oslabilo obrambenu snagu zemlje. Stoga, kada je Bosna pala pred navalom Osmanlija, kada je došlo do promjene vlasti, pokazalo se da je osvajač u pogledu vjerskih sloboda bio mnogo liberalniji od domaćeg vladara i da nije ugrožavao pravo pobjeđenih na njihovu vjeru. Razlog brzom uživljavanju Bošnjana u duhovni svijet kojeg su donijeli Osmanlije sastajao se u činjenici da je Bosna u vrijeme svog procvata kao država bila zasnovana na sličnom principu tj. principu etničke i vjerske tolerancije.
Kada se tome doda i činjenica da su mnoge teške obaveze iz feudalnih odnosa, dolaskom Osmanlija prestale da važe i kad su seljaci postali slobodni i mogli su da posjeduju zemlju koje su baštinili, kao i da izaberu mjesta u kojima žele živjeti, a osobito kada su počeli da se razvijaju novi gradovi i kada je u njima počela da se razvija zanatlijsko – trgovačka produkcija, da rastu trgovačke veze i operacije, da se javlja prosperitet cijelog kraja, nastalo je opće stanje koje je veoma pogodovala da nova vlast, a s njom i sve one što je ona sa sobom nosila, pa i civilizacijsko – kulturne tekovine na kojima je ona počivala, a među njima i njihova vjera – islam, dobiju zamaha, da izazovu privlačnost i da dođe do brzog razvoja jedne potpuno nove civilizacijske – kulturne situacije i odnosa, a unutar tog procesa da dođe i do sve intenzivnijeg prihvatanja nove vjere – islama od strane domaćih ljudi svih provenijencija, tj. stanovništva kao takvog i to po civilizacijsko – kulturnim a ne etničkim ili vjerskim kriterijumima. Ovdje treba napisati što je već poznato da je već sam osvajač Bosne, sultan Mehmed El Fatih, izdao bosanskim franjevcima (fra Anđelu Zvizdoviću) dozvolu za slobodan pastoralni rad franjevaca i osigurao im pravo vođenja brige o stanju kršćana koje su oni predvodili – poznatu Adhnamu.
Koliko je bitno za bosansko katoličanstvo je dijecezansko svećenstvo na čelu sa Vrhbosanskim biskupom pobjeglo iz zemlje i stacioniralo se na teritoriji Hrvatske, odnosno Ugarske, tj. u Đakovu, gdje je ostalo sve do 1879. godine kada se ponovo vratilo u zemlju i među vjernike o kojima je trebalo da vodi brigu. Sve to je doprinijelo da su tadašnji Bošnjani smatrali da je nastupilo novo vrijeme, ali da ono u biti i nije tako teško i nikako nije gore od onog koje je prethodno vladalo, posebno od onog stanja koje je nastalo u vrijeme vladavine dva zadnja bosanska kralja koji su, na svoju i na nesreću svoje zemlje, ostali u historiji poznati kao istrebljivači nevjernika. Pojam nevjernika nije egzistirao u dokumentima bilo koje vrste bosanske provencijencije. Osnova procesa urastanja Bosne u novu civilizaciju koju su sa sobom donosili Osmanlije, bila mnogo šira i bogatija od one koja je vladala ranijih vijekova. Bosna je historijski primjer kako jedna država nastaje na ruševinama ranijih sistema i naroda, a onda živjela unutar i na temeljima jednog novog dinamičnog i presperitetnog carstva i njegove civilizacije i kulture. Bosna je urasla u novu civilizaciju koju su sa sobom donijele Osmanlije, to je bilo mnogo šire i bogatije od one koja je vladala ranijih vijekova. Bosna je prema svojoj tradiciji, što je interesantno, mada je imala mnogo neprijatelja, nije bila neprijateljska ni prema kome i nije nikada vodila rat izvan svojih granica i izuzev obrane svog integriteta i prava na postojanje. Bosna se u određenom smislu razlikovala od Srbije, Hrvatske, Zete, Ugarske i drugih država kršćanskog svijeta, posebno onog zapadnog, i to prije svega po svojoj multiiateralnoj vjerskoj i etničkoj strukturi, ona je ipak bila zemlja zapadnog feudalnog sistema odnosa i načina vladavine koja je bila njegov derivat.
Puno je onih koji pišu ili govore o historijskom identitetu i to svagda kada se govori o onome što određuje identitet Bošnjaka muslimanske vjere. Nužno je, stoga, ukratko objasniti zbog čega se ovdje govori o historijskom a ne o nacionalnom identitetu Bošnjaka muslimanske vjere i zbog čega se taj identitet upotrebljava to dvojno ime – sintagma Bošnjaci muslimanske vjere. Ime Bošnjaci muslimanske vjere treba da ukaže na činjenicu da su svi stanovnici Bosne, ukoliko nisu bili prepoznati kao u Bosni živući ili doseljeni Jevreji, Hrvati, Dubrovčani, Latini, Rašani, Mađari, Srbi itd. nosili naziv i da su u vrijeme postojanja prve bosanske države prepoznavani kao Bošnjani, a kasnije, kada su ovim prostorima zavladali Osmanlije, i kao Bošnjaci. Etnonim Bošnjak bio je u upotrebi sve do pojave posebnih etničkih i nacionalnih imena, za određene stanovnike Bosne koji su se razlikovali jedino po vjeri, kao riječ koja je označavala sve stanovnike Bosne bez obzira koje su oni vjere bili – muslimani su sami sebe nazvali još i Bošnjaci turske vjere, ostali su bili Bošnjaci katolici ili pravoslavci, kršćani ili hršćani, odnosno rišćani.
Bošnjaci su bili i ostali čuvari Bosne bez ostatka i bez čežnje da je dijele s bilo kim ko nije Bosanac, ili da je priključuju drugim historijskim zemljama i državama na ovim prostorima. Njima nije smetao niko ko uvažava njihovu zemlju i njenu tradiciju toleriranja razlika i nikakva zajednica ljudi nikada im nije smetala – Jevreji, Cincari, Vlasi, Cigani, Austrijanci, Mađari, Talijani, Hrvati, Srbi, Česi Slovenci, Poljaci, Galicijani, Nijemci itd., svi koji su se u njihovu zemlju doseljavali, ali im podjela njihove zemlje ili njeno jednostrano određenje ne samo da nije odgovaralo, nego su mu oni svom snagom suprostavljali i činili su to svagda onako kao što to čine i danas.
Mi Bošnjaci muslimanske vjere imamo historijsko – kulturni identitet posebnog tipa koji je oslonjen i koji se temelji na cjelokupnoj historiji naše zemlje i ljudi koji u njoj žive i načinu kako oni žive. Ta zemlja i njen otvoreni i prijateljski karakter je osnova našeg historijskog, moralnog i društvenog identiteta i zbog toga, kao i ona sama, ni mi nismo ni prema kome zatvoreni, ne dijelimo se u bitnim stvarima od drugih i ne smeta nam da drugi žive na svoj način, poštujući recipročno pravo na takav život i svih drugih ljudi.

Prilikom pisanja ovog članka parafrazirao sam dijelove knjige: „Ko smo mi Bošnjaci“ od autora, rahmetli akademika Muhameda Filipovića. Knjigu je izdao: Prosperitet d. d. Sarajevo, 2007. godine.