Bio sam u grupi Sanjana, 15-tak auta, možda i više, koji su ujutro 18.decembra 2001.godine krenuli ka Sarajevu na doček generala Mehmeda Alagića koji je pušten iz Haga da se brani sa slobode.

Na Aerodromu Sarajevo čekali smo slijetanje aviona u kome je bio general sa svojom advokaticom Vasvijom Vidović.

Sa grupom sam bio ispred zgrade čekajući na trenutak susreta sa generalom.

Alagić je nečasno uhapšen 2.avgusta, a u posjetu u zatvoru u Ševeningenu osim supruge Ziske i Sanjana Ismeta Šarčevića bili su mu reis Mustafa ef. Cerić i Sulejman Tihić.

Tihić je i upoznao bh javnost da su generalu Alagiću garderobu posuđivali srpski zatočenici.


Supruga Ziska supruga je vidjela nakon četiri mjeseca njegovog boravka u Ševeningenu. On je iz Haaga poselamio Bosnu, Krajinu i Sanski Most i cinično poručio:

- Vama Sana, meni Haag!

Trenutak izlaska vidno mršavijeg Mehmeda Alagića iz aerodromske zgrade pamtim kao u magnovenju. Sjećam se da je raširio ruke kao da je želio da sve odjednom zagrli. Velika ljudska masa bila ga je okružila i dok se kretao pozdravljali su ga, grlili i skandirali njegovo ime. Niko nije slutio dramu koja će se uskoro dogoditi. Koliko se sjećam, general je bio u čvrstom zagrljaju muftije travničkog Nusreta ef. Abdibegovića, odjednom je problijedio i klonuo. Šok. Niko nije znao o čemu se radi. Ljudi su plakali, ridali, hvatali se za glavu. Jedan vojnik ili policijski službenik pridržavao je generala dok je polako dolazio sebi i vodio ga prema automobilu, tamno plavom džipu marke “Toyota”.

Za upravljačem “Toyote” bio je policijski inspektor Mujo Koričić, današnji policijski komesar Unsko-sanskog kantona. Dobio je zadatak od strane tadašnjeg komesara Huseina Jakupovića da brine o generalovoj bezbjednosti.


Stajao sam sa druge strane auta, sjećam se suza generalnog sekretara SDA Timura Numića - držao se za glavu i ponavljao “moj Bože”.

Advokatica Vidović stajala je nasuprot nas dok je policijski inspektor Mujo Koričić pomagao generalu da uđe na stražnje sjedište automobila.

Vidović je uzbuđeno pitala “moj generale, šta to bi”.

Kolona automobila je potom krenula prema Krajini. Prva pauza bila je na Komaru u istoimenom motelu gdje su Mehmeda frenetično ljubili i nosili, a on im uzvraćao selame i pružao ruke. Kod svih nas zvonili su mobiteli ljudi su zvali i pitali je li Mehmed uistinu na putu za Sanu.

Potom doček u Ključu. Kada je Mehmed izišao iz tamnoplavog džipa masa je proključala. I Alija bi se postidio koliko je ljudi izašlo na ulice a bilo je minus 10 stepeni Celzijusa!

Pa onda drvene lomače na Krasuljama - nene u šamijama u mrkloj noći mašu promrzlim rukama svom generalu. U Vrhpolju na ulazu u selo zapaljene demperske gume, skandiranje stotina ljudi, a onda automobilska “potjera” za kolonom koja je ulazila u grad.

Ono što se desilo na Trgu ljiljana Sanski Most nikada nije doživio. Dva sata na zimom okovanom trgu ljudi su ga čekali, a kada se pojavio tresao se trg kao Banja Luka 1968.godine. Napravljen je i vatromet na snježnom nebu, a cijeli trg je plakao. Osim generalovih poruka pamtim i frenetične povike ljudi:

- Asime Kamberu, gdje si sad!

I riječi Vasvije Vidović:
- Još nikada u životu nisam vidjela da jednog generala ovoliko naroda poštuje i cijeni i voli! Sad mi je još draže što ga branim!

Četrnaest mjeseci i 20 dana kasnije, 7.marta 2003.godine umro je Mehmed Alagić. Ostvario je obećanje dato Karli del Ponte “Gospođo, ja se živ neću vratiti u Haag”. U jednom intervjuju koji sam vodio sa njim, a tada je bio potpuno razočaran i ostavljen od svih, na pitanje po čemu bi želio da ga pamte, cinično je odgovorio:

- Neka me pamte samo po imenu i prezimenu.

Tako je skončao svoj kratki ovozemaljski život u 56. godini najveći bosanski vojskovođa.

Država za koju se borio odrekla ga se, ali narod nije.

Živi u sjećanjima. (Midhat Dedić, normala.ba)