Četništvo, ili srpski nacionalizam, kako hoćete, Crnu Goru nikada nije ispuštalo iz svojih kandži. Ruku na srce – Crna Gora se vječito pokušavala iščupati iz čeličnog „zagrljaja“ grabežljive velike sestre, ali nikada sasvim uspješno. Bilo je epizoda kada se činilo da se oslobodila, a one su bile kratkotrajne; slijedili su im još čvršći i jači zagrljaji, kao onaj na Podgoričkoj skupštini, kad je uboga Crna Gora doživjela kliničku smrt.

Četništvo, ili srpski nacionalizam, kako hoćete, svoju ideologiju i duhovnu moć zasniva na idejama Ive i Njegoša. Zato je diranje u njih zabranjeno i kažnjava se lomačama. Istina o njima je dogmatizirana i u vlasništvu četništva. Svaki pokušaj da se ta dogma razobliči bit će kažnjena. (Sjetimo se: Bit će uhapšeni, i bit će osuđeni!)

Lomače – za četništvo su legalni i legitimni način obračunavanja sa neposlušnicima. Jučer su to bile žive višegradske lomače i spaljeni crnogorski protivnici „prisajedinjenja 1918.“, danas je to (samo) lutka Andreja Nikolaidisa. Lutka, jer se drznuo tek dirnuti u lažne svece: ako bi ih sasvim razotkrio i skinuo sa lažnih tronova – a mogao bi, bezbeli –, gorio bi! Četništvo pak tako funkcionira.
Nikolaidis je pravu lomaču izbjegao jer je sa sigurne distance samo oprezno napisao: „Evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje. Ne. Moja su tri minuta Hate My Way i dva vriska Kristine Hersh.“

Na njega je zato prijeteće nasrnula Crna Gora da će mu ukinuti status umjetnika od posebne važnosti kao i finansijska sredstva iz tog naslova. I, eto jučer, četnici na karnevalu u Herceg Novom.

Nakon toga Nikolaidis je u skladu s narodnom „bjež' od budale“ ućutao. Doduše, nastavio je sa pisanjem, ali o nekim nezabranjenim temama.

Četništvo je u svijest Crne Gore zasidralo premisu da su joj Ivo i Njegoš temelj filozofije, umjetnosti i opstanka. Crna Gora se našla u situaciji zbunjenog adolescenta, kojeg agresivna i posesivna majka narkomanka uvjerava da je drogiranje jedini pravi životni put, i da su Ivo i Njegoš najbolja droga. Nezreli adolescent zato ne razumije da se Ivino – a kuda ćete vi bježati kad na ovo red dođe? i Njegoševo – kakve sile put nje zijevaju ne odnosi samo na Bosnu i Bošnjake, već istom mjerom i istom žestinom i na Crnu Goru i Crnogorce. Ne razumiju da su Ivo i Njegoš kukavička jaja kojih se Crna Gora hrabro i čojski mora osloboditi kao opake droge, ako želi krenuti svojim sopstvenim putem slobode.

A taj put, to je dalek i nejasan san.

Četništvo je za Crnu Goru jednostavno prejako. Ona ne razumije, da joj je „sa Njegošem i glupost u glavu“ utjerana, koja stoji kao nepremostiva prepreka njenom konačnom kulturnom i istorijskom oslobođenju.