Kada nemamo istinski i pravedni državni pravni sistem, sudstvo i tužilaštvo, primorani smo svakodnevno slušati uvrede na račun države, jednoga brojnoga naroda i pojedinaca, kao i međunarodne zajednice, od strane ovog suludog patološkog đilkoša, guslara iz Laktaša i švercera sa beogradskih ulica, Milorada Dodika, Miće ispod šatora.
Ne samo da tako često, javno ili svakom prilikom negira genocid u Srebrenici, koji su izvršili njegovi „šumski bojovnici“ uz blagoslov i vjerodostojnika SPC-a, već je i uljuljkan „njihovom slavom“.
Iz njihovog naručja, povampirenog neljudskog zverikanja, odgajan je i uljuljkivan godinama, da bi permanentno i danas u genocidnoj Skupštini ove Rs tvorevini, sa svojim istomišljenicima i zvjerima, upućivao strašne prijetnje, kako domovini u kojoj ga je rodila neka majka sa tim zvjerima, te je i poprimio njihov jezik.
Njihova cirkusijada, tako česta u Skupštini Rs-a sa delegatima i raspravama, često obiluju velike i nepodnošljive uvrede prema drugim narodima i državi BiH, kaoi prema međunarodnoj zajednici, posebno u likovima Visokog prestavnika OHR-a gospodina Kristijana Šmita, kao i ambasadora SAD gospodina Marfija.

Poruke sa posljednjeg zasjedanja bosanskohercegovačkog entiteta Rs-a razlog su za zabrinutost i ozbiljna prijetnja miru i ustavnom poretku koja unosi nemir među građane u i van Bosne i Hercegovine.
Milorad Dodik i njegov politički establišment trebaju snositi pravne konsekvence zbog ozbiljnog urušavanja ustavnog poretka države u našoj jedinoj domovini.
Ovaj rušilački elemenat vlasti u Rs-u i domovini Bosni i Hercegovini, generator je zla i mržnje među komšijama i susjedima drugih nacionalnosti, sa svojim istomišljenicima na svim nivoima i naš najveći zvjerinjak pacova i različite gamadi, koje nikakva deretizacija nije u stanju već 30 godina očistiti.
Nažalost, ako se zna da su mnogi od njih, zajedno sa Mićom guslarom, u svoje vrijeme bili pioniri i omladinci, posebno ovi sa “crvenim knjižicama“ bili na Titovom putu, sa kojeg su skrenuli u sopstvenu i društvenu provaliju, bez povratka.
Imali su svoje mentore i savjetnike, režisere i scenariste, posmatrače njihove “piromanije“ sa brda iznad Sarajeva u periodu velikosrpske agresije sa istoka, da bi docnije bili i državnici susjedne Srbije.
Svi su oni zaboravili upozorenja našeg velikog državnika Tita, iz istorijskog perioda, borbr protiv fašizma:


Ovoga puta citirajući našeg poznatog književnika Mešu Selimovića:

Kako bi moji čitaoci i sugrađani dobro i razumjeli i shvatili, ostaje mi da na kraju pojasnim neke moje misli uz ove citate, iz razloga istine i nade u bolje sutra.
Istina je, da je poslije moga mandata u Skupštini BiH i Saveznoj Skupštini SFRJ u Beogradu, od 1990. godine, što je ipoznato nastupio period dolaska na valst novih starnaka i izbor u Skupštine njihovih kandidata, u Skupštinu BiH je bio izabran i Milorad Dodik.
On je docnije i formirao i stranku SNSD-a, čiji je bio i predsjednik, koja je u međuvremenu u cjelosti sa svojim kandidatima i ispoljila svoju nacionalističku ideologiju, ka oi mnoge druge stranke kod Srba i Hrvata, našoj javnosti već dovoljno poznato.
Međutim, ovo sve ističem iz razloga tumačenja drugoga citata našeg Meše u odnosima “lažne nade i beznađa“ jer se isti današnji Milorad Dodik, kao primjer osobe totalno transformisao u totalno negativnu ličnost, našeg ambijenta društveno političkog suživota.
Da je ostao na Titovom putu, kao njegov omladinac sa “crvenom knjižicom“ mišljenja sam da bi danas na funkciji koju obnaša u vlasti, lično mogao dosta doprinijeti poboljšanju naših zajedničkih životnih neprilika, u smislu zajedništva, tolerancije i međusobnog uvažavanja, te stvaranja civilizovanog i demokratskog društva u jedinoj nam domovini.
Bio je pozitivna ličnost, neosporno, dok se nije transformisao i sa svojim suprotnim stavovima i tvrdnjaka o karakteru mnogih velikosrpskih osoba i njihovim zločestim i ubojitim aktivnostima, za razliku od drugih koji svoje iste “crvene knjižice“ skrivali od javnosti, a u svojoj unutarnjoj djelatnosti su rovarili i rušili što je bilo napredno i pozitivno.
Mogli bi govoriti o viziji kajanja i oprosta, nade za pomirenjem i nastavku zajedničkog suživota, zaborav bi ostao za istoriju i dolazeće generacije.