Od trenutka kada je saznao za Rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i diplomatskim aktivnostima u smjeru njenog usvajanja pred Skupštinom Ujedinjenih nacija (UN), Aleksandar Vučić je panično pokrenuo različite aktivnosti, prije svega s ciljem kreiranja narativu prema kome se Srbi kao narod optužuju za počinjeni genocid.

Također, Vučić je kroz svoje dramatične javne istupe učinio sve da se od Rezolucije o genocidu načini sekuritizacija, s namjerom kako bi se njeno usvajanje promatralo kao uvod u narušavanje sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Koliko je samo pitanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici važno za Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, te ostatak političkog rukovodstva u Beogradu i Banja Luci, svjedoče napori Vučića na diplomatskom planu da izlobira neusvajanje ove Rezolucije.

Prvi fijasko je doživio u Francuskoj, gdje je svega dan nakon njegovog boravka i sastanka sa predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom ova država javno obznanila da će biti sponzor Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Vučićevo "sto za jednoga" - ponovo
Ni u New Yorku Aleksandar Vučić nije prošao kako je zamišljao jer je u direktnim verbalnim okršajima sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani i predsjedavajućom sjednice UN-a Vanessom Fraizer, također, doživio medijski fijasko.

Nakon povratka u Srbiju, pred medijama je svoje bezuspješno djelovanje nastojao prikazati kao diplomatsku pobjedu Srbije koja se bori protiv "sile". Znajući da njegova diplomatija neće polučiti priželjkivane rezultate, podudarno je posegnuo za relativiziranjem genocida u Srebrenici, te prijetnjama koje bi trebale da imaju za cilj "discipliniranje" Bošnjaka i bosanskohercegovačke diplomatije.

Potonje Vučićevo ponašanje u prethodnim sedmicama samo je potvrda da se lično nije odmakao od devedesetih godina, kada je kao član srpskih radikala, radikalno propagirao "sto muslimana za jednog Srbina"!

Autostrada Banja Luka - Beograd
Iako je u prethodnim godinama nastojao da u kriznim trenucima ne bude sinhroniziran sa Dodikovim radikalnim istupima, ovoga puta se Vučić nije ustezao, što je doprinijelo usklađenim stavovima Beograda i Banja Luke u javnosti.

Svi prethodni događaji ukazuju nam da Srbija ne želi da se suoči sa istinom i doživi katarzu. Ne postoji niti najmanja iskazana količina empatije prema bošnjačkim žrtvama presuđenog genocida koje su počinile vojska i policija Republike srpske. Ako analiziramo odnos Njemačke, ili neke druge države prema počinjenim zločinima, jasno je zaključiti kako politički vrh Srbije ne radi ništa na tome da u skorijoj budućnosti izgradi političara poput bivšeg njemačkog kancelara Willy Brandta, koji bi svojim gestom amnestirao srpski narod od kolektivne odgovornosti za počinjeni genocid.

Nadavni govor direktora Memorijalnog centra u Srebrenici dr. Emira Suljagića tokom promocije knjige Dekodiranje agresije: Uloga Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije u ratu protiv Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je naveo kako su svi na neki način doživjeli određeni napredak od ratnog perioda do danas osim "srpskih nacionalista i četnika", porvrđuje konstataciju da su Srbija i entitet Republika srpska taoci radikalnog srpskog nacionalizma, koji direktno promovira i podržava politički vrh u Beogradu.

Da je srpska politička elita u Banja Luci i Beogradu spremna da se suoči s prošlošću, te iskreno u maniru Willy Brandta ponudi ruku pomirenja Bošnjacima nad kojima je počinjen genocid, ne bi nam ni bile potrebne međunarodne rezolucije koje osim njegovanja kulture pamćenja pozivaju i na suočavanje sa istinom odgovornih, te onih koji to nisu spriječili, a imali su mogućnost.

Narativ prema kojem Bošnjaci žele staviti kolektivnu stegu srpskom narodu koji živi u nekoliko država na Zapadnom Balkanu, nema kredibilna uporišta. Niti jedan bošnjački političar, javni intelektualac ili nevladin aktivista, nisu optužili srpski narod da je genocidan, kao što to zvanična Banja Luka i Beograd nastoje prikazati. Potvrde ovoj konstataciji jeste tekst Rezolucije o genocidu, ali i govori pred UN-om bosanskohercegovačkih zvaničnika, te predstavnika nevladninog sektora i institucija. Beograd i Banja Luka nastoje da iz svake krizne situacije izvuku maksimalan benefit, što je slučaj i u kontekstu aktuelnog pitanja o usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Testiranje "kiparskog scenarija"
Na tom putu ne biraju sredstvo, niti razmišljaju o posljedicama, o čemu svjedoči Dodikova prijetnja na secesiju, te javno nuđenje novca za "mirno razilaženje". Na ovaj način Dodik i Vučić žele ispitati teren za potencijalno provođenje "kiparskog scenarija" u Bosni i Hercegovini. Pitanje Kosova također je opterećavajuće za Vučića, te se diplomatski porazi na Kosovu nastoje nadomjestiti određenim potencijalnim pobjedama u jednom dijelu Bosne i Hercegovine.

U svojoj politici Srbija i entitet Republika srpska ostaju definitvno usamljeni, jer su se države Zapadnog Balkana podrškom Rezociji o genocidu odlučile svrstati na stranu istine, čime su učinile civilizacijski gest vrijedan poštovanja. Posebno je odluka Crne Gore teško pala Dodikovom i Vučićevom režimu, koji su svjesni da ni u ovoj državi nemaju onoliki utjecaj na koji su računali poslije događaja iz 2020. godine, kada su se u Crnoj Gori dogodile političke promjene prema volji Beograda. Diplomatski poraz Vučić nastoji ublažiti i pretvoriti ga u pobjedu prema starom ustaljenom velikosrpskom receptu. Ipak, to mu neće ići baš lahko, te mu jedino preostaje da prati javno angažirane bošnjačke i bosanskohercegovačke intelektualce poput prof. dr. Seada Turčala, te da na maliciozan način komentira njihove analize zasnovane na kredibilnim činjenicama. (Radiosarajevo.ba)

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na FPN u Sarajevu.