Kolumne
KOLIKO BOŠNJACI ZNAJU O SEBI I SVOJOJ ETNOGENEZI?
|
|
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 06. May 2024. 01:05:14
Etnogeneza je pojam koji opisuje stvaranje jednog naroda. Pojava novog naroda sa svojom kulturom, eventualno i jezikom, mitologijom i osjećajem zajedništva...
Gotovo da je nemoguće reći nešto što bi bilo sasvim sigurno i zasnovano na istraživanjima i što bi time postalo definitivno saznanje, koliko nauka može uopće davati definitivna saznanja u situaciji kada i sama neprestano napreduje i otkriva nove stvari, o pitanju etnogeneze našeg bosanskog stanovništva u „bosanskom loncu“.
Da bi bilo moguće nužno je imati mnogo odgovarajućeg dokumentacionog materijala, a to su materijali koje je moguće dobiti samo iz obimnih i delikatnih, sve novijih i na savremenim osnovama utemeljenih antropoloških, kulturno – historijskih i historijskih istraživanja, zatim iz bioloških i hematoloških, pa u naše vrijeme i iz uznapredovalih genetečkih istraživanja, studija i nalaza.
Bošnjaci imaju na pretek dokumentacionog materijala mada im komšije – dušmani i noću i danju kradu, uništavaju, sakrivaju, negiraju. Ali ne mogu sakriti poznatu biološku istinu da su Bošnjaci kao ljudske jedinke formirane u odeđenim konkretnim historijskim i društvenim okolnostima kao pojedinci i primjerci ljudske vrste mnogo različitiji jedni od drugih nego što su to razne rase i druge vrste sa stajališta bioloških karakteristika ljudi.
Ove činjenice nisu bitne za Mileta Bosanca, on vrijeđa Bošnjake svodeći ih na muslimane koji bi nakon progona i genocida trebali da ostanu za njih dovoljnih samo 25% teritorije Bosne i Hercegovine, mada ih je preko 51% i da je cijela Bosna i Hercegovina i njihova domovina.
Po Miletu Bosancu: „Nema ih dovoljan broj, nemaju domovine, kapaciteta, nemaju u sebi karaktera... Oni nisu državnotvorni narod, oni su podanički narod... Ako ste mogli da primite namjesnika (visokog predstavnika međunarodne zajednice)... A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki i to, samo konveriti na taj način funkcionišu kakvi su muslimani, jer su oni konvertirali svoju vjeru u nekom tamo vremenu...?
Mile Bosanac bi trebao da nam objasni: „Da li su Srbi bili hršćani – pravoslavci prije rođenja Isusa ili su i oni samo – konveriti?“
Mile Bosanac i svi srpski historičari, političari, analitičari, novinari, trebaju jednom naučiti da, ako nešto ne postoji o tome se i ne govori i to se ne uništava. Oni stoljećima tvrde da nema niti je bilo Bošnjaka, pa zašto toliko počinjenih genocida nad njima ako ih nema?
Kada su shvatili da su Bošnjaci i njihov genetski kod neuništvi pokušavaju udruženim i sistematskim narativom i negiranjem genocida, jer kako može biti genocid nad Bošnjacima kada ih nema kao naroda? Kada su saznali da se donosi Rezolucija o genocidu u Srebrenici, pri Ujedinjenim nacijama, on uz svoje prijatelje negatore lobiraju i negiraju genocid, šaljući uvrjedljive poruke Bošnjacima i napadima na njih širom (č)etničkog entiteta.
Genetski kod određuje opće granice između vrsta, rasa i stupnjeva općeg biološkog razvitka, ali historijske i individualne razlike se očituju u svakodnevno vidljivim razlikama boje, izgleda, karaktera, naravi, običaja i stupnja civilizacijsko – kulturnog razvoja koje su i veće i očitije nego one razlike u genetskom kodu. To ukazuje na činjenicu da se Bošnjaci razvijaju i to sve brže i u tom smislu se udaljavaju od osnovne genetske matrice.
Sva pa i ova istraživanja moraju imati, s jedne strane, svoju prirodno – naučnu osnovu a, s druge strane, budući da je prirodni identitet jedno, a socijalno – historijski, duhovni i kulturni nešto sasvim drugo, ali bitno za historijski identitet ljudskih zajednica, onda moraju biti oslonjena i na obimne historigrafske studije raznih vrsta.
Bosna i Hercegovina je, po svom geografskom i geopolitičkom položaju između glavnih tokova civilizacijsko – kulturnih, političkih i vojnih utjecaja, kao zemlja jasnih i veoma kompaktnih granica, bila za sve vladajuće civilizacije rane historije, tzv. unutrašnja zemlja, zemlja koja je, sa strateških pozicija, bila marginalna za veće grupe naroda koji su se kretali balkanskim prostorima i koji su ciljali ka otvorenim panonskim prostorima.
Za Bosnu i Hercegovinu su svi ti narodi bili obodni tangencijalni narodi ali nisu igrali ulogu konstituensa njene historije i kulture. Posudbe i utjecaji su vidljivi ali nisu odlučni. U Bosnu i Hercegovinu su dolazili ljudi i slagali se u njoj kao sloj na sloj, a ona je sama malo stanovnika emitirala u okolne zemlje. Emigracije i pokretanje većih masa stanovništva iz Bosne i Hercegovine je pojava novijih vremena, zbog agresije, genocida, a onda i ustaško – četničke politike nakon Dejtonskog ugovora i njegovog zapostavljenog Aneksa 7.
Bosnu i Hercegovinu je karakteristično i to da u njoj, koliko znamo, nikada nije došlo do potpune eradikacije cjelokupnog zatečenog stanovništva, ali je dolazilo do njegove asimilacije što se može vidjeti iz mnogih antropoloških, kulturnih i duhovnih činjenica, iz nasleđivanja načina ekonomskog djelovanja, ili stila gradnje kuća, vjerskih objekata, mezarja i vrsta načina ukrašavanja odjeće itd. Mnogo tih činjenica ukazuje na snažne međusobne utjecaje novodošlih i zatečenih stanovnika bosanskohercegovačkog prostora.
Nekadašnje špekulacije o navodnom azijskom, tatarsko – mongolskom i turskom, pa čak i afričkom (Dominik Mandić, u svojoj knjizi o Etnogenezi bosanskog stanovništva govori o Vlasima kao produktu te mješavine) porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana nisu ništa drugo nego obične laži čiji izvor su nacionalno – političke ideje i interesi, a ne naučni nalazi.
Drugo pitanje se javlja, a ono dolazi kada se shvati da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini Indoevropljani, a ne Azijati, kako su osobito i namjerno za Bošnjake muslimanske vjere imali običaj da kažu neki raniji i sadašnji srpsko – hrvatski nacionalisti i šovinisti, instruktivno je o tome pročitati Meštrovićeve zapise o razgovorima vođenim između hrvatskih Jugoslovena Trumbića i Meštrovića i Pašića, i Protiča i drugih srpskih političara tokom pregovora o stvaranju zajedničke države vođenih na Krfu, jeste šta su Bošnjaci muslimanske vjere po jeziku. Pitanje o tlu na kojem žive ovdje je za Bošnjake muslimanske vjere sporedno, jer je poznato da Bošnjaci žive na ovim prostorima toliko dugo koliko i svaka druga grupa stanovništva današnje Bosne i Hercegovine, to jest da nisu Turci ili Azijati i da ih ovdje niko nije doveo nego su dio izvornog slavenskog stanovništva ovih prostora, pa je glavno pitanje o Bošnjacima, u smislu njihovog porijekla, pitanje njihovog jezika u pogledu jezik je veoma precizan faktor identifikacije određenih narodnih grupa. U pogledu jezika, kojeg Bošnjaci u svojoj zemlji upotrebljavaju već stoljećima, nema ama baš nikakve razlike između jezika Bošnjaka muslimanske vjere i ostalih Bošnjaka drugih vjera, ili kako se to govori u novije vrijeme, predstavnika drugih nacionalnosti, odnosno drugih stanovnika Bosne i Hercegovine, prije svega, današnjih Srba i Hrvata.
Ako se izuzme značajniji udio vlaškog etničkog supstrata u etnogenezi Srba i Hrvata, a ta geneza nije dovela do promjena u dominirajućoj jezičkoj praksi, nema gotovo nikakve razlike među nama, pogotovo što su i Vlasi prelazili na islam i unijeli svoje genetske elemente u našu genezu.
U Bosni i Hercegovini se najveći dio planinskih stočara srednje Bosne i djelova zapadne Bosne i istočne i zapadne Hercegovine nazivao Vlasima, a poznato je da su mnogi još donedavno govorili vlaški jezik. Oni su bili Vlasi pravoslavne vjere, pa su kao takvi ulazili pod pastoralnu brigu i jurisdikciji Pravoslavne crkve. Pravoslavna crkva je donedavno vodila ogorčenu borbu da oni prihvate srpski nacionalni identitet i kanonske norme pravoslavlja, to jest da se oslobode nekih tipičnih običaja i tradicija, kao što su rane ženidbe sinova u kojima otac sina nadomješćuje u snahinom krevetu dok on ne odraste, zatim razna čaranja, vampirizam i druge slične tipično vlaške običaje.
Isto tako, crkva se trudila da ih natjera da poštuju crkvene praznike, dolaze u crkvu i da ne kradu. Ovo je jedan od primjera da u pravoslavlju i te kako ima - prinude uvođenja u vjeru i prinudne asimilacije.
Kod Bošnjaka nema oscilacija ni u jeziku, ni u sadržini identiteta, ni u odnosu prema sopstvenoj zemlji. Bošnjaci govore i ljubomorno čuvaju svoj bosanski jezik i nisu ni u kolokvijalnoj upotrebi prihvatili turski jezik, mada su ga svi školovani ljudi među njima, a bilo je mnogo, dobro poznavali. U vezi sa stanjem u toj oblasti stvarana je potpuno kriva predstava o stanju prosvjete i školovanja naših ljudi. Mnogi Bošnjaci su se školovali u cijelom sistemu školskih institucija carstva, od lokalnih mekteba i medresa do uglednih medresa u Travniku, Sarajevu, Mostaru i Banja Luci, te sve do najviših školskih institucija u Istambulu, Mekki, Medini i drugim centrima orjentalno – islamskog obrazovanja.
Ima onih koji su govorili i nametali mišljenje da bošnjačke vjerske škole: mektebi, medrese, hanikasi i kasnije rušdije, te brojne dershane nisu davale nikakvo drugo osim vjerskog obrazovanja. Da se vidi koliko je to mišljenje falsificiralo istinu neka se uporede programi tadašnjih medresa i bilo koje vrste škola u kršćanskim zemljama odgovarajućeg doba. Ako i nije evropsko, to ne znači da ovo školovanje nije uopće bilo školovanje i da ljudi koji su završili te škole nisu postojali izuzetni intelktualci. Dominacija teologije i upoće vjere u obrazovanju je i u Evropi bila karakteristična sve do vremena nastanka laicizma i sekularizacije školstva koju je uvela Francuska. Zna se kada je došlo do odvajanja crkve od škole u Evropi, ukoliko je uopće ikada i došlo do toga u potpunosti Treba znati da su kršćani sa Zapada odlazili na Bliski istok da bi nešto naučili, a obrnutom smjeru bilo je puno manje.
Jedna kultura može o sebi govoriti, kao što i jedan narod pa i bošnjački može govoriti kvalitetno i vjerodostojno, samo ako je stvorio osnove za govor o sebi, a te su osnove, kako smo vidjeli, i njegova politička i ekonomska i kulturna i duhovna i umjetnička historija, ali ponajviše njegov jezik u svojoj dijakronoj (historijskoj) i sinkronoj (savremenoj) projekciji. Tek u tim okolnostima može se kvalitetno govoriti o osnovnim pitanjima bošnjačke etnogeneze, njihove historije i njihovog identiteta.
Sve što je bošnjačko pa i oni sami su trun u dušmanskim očima, a da bi to trunje izbacili iz zakrvavljenih očiju iz kojih zrači samo mržnja oni pokušavaju sve to uništiti kroz sve do sadašnje, a možda i sutrašnje: etničko čišćenje, kulturni, ekonomski i etnički – GENOCID.
Prilikom pisanja ovog članka koristio sam i parafrazirao dijelove iz knjige: „Ko smo mi Bošnjaci“ izdatu u Sarajevu, 2007. godine od autora rahmetli akademika Muhameda Filipovića.
Gotovo da je nemoguće reći nešto što bi bilo sasvim sigurno i zasnovano na istraživanjima i što bi time postalo definitivno saznanje, koliko nauka može uopće davati definitivna saznanja u situaciji kada i sama neprestano napreduje i otkriva nove stvari, o pitanju etnogeneze našeg bosanskog stanovništva u „bosanskom loncu“.
Da bi bilo moguće nužno je imati mnogo odgovarajućeg dokumentacionog materijala, a to su materijali koje je moguće dobiti samo iz obimnih i delikatnih, sve novijih i na savremenim osnovama utemeljenih antropoloških, kulturno – historijskih i historijskih istraživanja, zatim iz bioloških i hematoloških, pa u naše vrijeme i iz uznapredovalih genetečkih istraživanja, studija i nalaza.
Bošnjaci imaju na pretek dokumentacionog materijala mada im komšije – dušmani i noću i danju kradu, uništavaju, sakrivaju, negiraju. Ali ne mogu sakriti poznatu biološku istinu da su Bošnjaci kao ljudske jedinke formirane u odeđenim konkretnim historijskim i društvenim okolnostima kao pojedinci i primjerci ljudske vrste mnogo različitiji jedni od drugih nego što su to razne rase i druge vrste sa stajališta bioloških karakteristika ljudi.
Ove činjenice nisu bitne za Mileta Bosanca, on vrijeđa Bošnjake svodeći ih na muslimane koji bi nakon progona i genocida trebali da ostanu za njih dovoljnih samo 25% teritorije Bosne i Hercegovine, mada ih je preko 51% i da je cijela Bosna i Hercegovina i njihova domovina.
Po Miletu Bosancu: „Nema ih dovoljan broj, nemaju domovine, kapaciteta, nemaju u sebi karaktera... Oni nisu državnotvorni narod, oni su podanički narod... Ako ste mogli da primite namjesnika (visokog predstavnika međunarodne zajednice)... A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki i to, samo konveriti na taj način funkcionišu kakvi su muslimani, jer su oni konvertirali svoju vjeru u nekom tamo vremenu...?
Mile Bosanac bi trebao da nam objasni: „Da li su Srbi bili hršćani – pravoslavci prije rođenja Isusa ili su i oni samo – konveriti?“
Mile Bosanac i svi srpski historičari, političari, analitičari, novinari, trebaju jednom naučiti da, ako nešto ne postoji o tome se i ne govori i to se ne uništava. Oni stoljećima tvrde da nema niti je bilo Bošnjaka, pa zašto toliko počinjenih genocida nad njima ako ih nema?
Kada su shvatili da su Bošnjaci i njihov genetski kod neuništvi pokušavaju udruženim i sistematskim narativom i negiranjem genocida, jer kako može biti genocid nad Bošnjacima kada ih nema kao naroda? Kada su saznali da se donosi Rezolucija o genocidu u Srebrenici, pri Ujedinjenim nacijama, on uz svoje prijatelje negatore lobiraju i negiraju genocid, šaljući uvrjedljive poruke Bošnjacima i napadima na njih širom (č)etničkog entiteta.
Genetski kod određuje opće granice između vrsta, rasa i stupnjeva općeg biološkog razvitka, ali historijske i individualne razlike se očituju u svakodnevno vidljivim razlikama boje, izgleda, karaktera, naravi, običaja i stupnja civilizacijsko – kulturnog razvoja koje su i veće i očitije nego one razlike u genetskom kodu. To ukazuje na činjenicu da se Bošnjaci razvijaju i to sve brže i u tom smislu se udaljavaju od osnovne genetske matrice.
Sva pa i ova istraživanja moraju imati, s jedne strane, svoju prirodno – naučnu osnovu a, s druge strane, budući da je prirodni identitet jedno, a socijalno – historijski, duhovni i kulturni nešto sasvim drugo, ali bitno za historijski identitet ljudskih zajednica, onda moraju biti oslonjena i na obimne historigrafske studije raznih vrsta.
Bosna i Hercegovina je, po svom geografskom i geopolitičkom položaju između glavnih tokova civilizacijsko – kulturnih, političkih i vojnih utjecaja, kao zemlja jasnih i veoma kompaktnih granica, bila za sve vladajuće civilizacije rane historije, tzv. unutrašnja zemlja, zemlja koja je, sa strateških pozicija, bila marginalna za veće grupe naroda koji su se kretali balkanskim prostorima i koji su ciljali ka otvorenim panonskim prostorima.
Za Bosnu i Hercegovinu su svi ti narodi bili obodni tangencijalni narodi ali nisu igrali ulogu konstituensa njene historije i kulture. Posudbe i utjecaji su vidljivi ali nisu odlučni. U Bosnu i Hercegovinu su dolazili ljudi i slagali se u njoj kao sloj na sloj, a ona je sama malo stanovnika emitirala u okolne zemlje. Emigracije i pokretanje većih masa stanovništva iz Bosne i Hercegovine je pojava novijih vremena, zbog agresije, genocida, a onda i ustaško – četničke politike nakon Dejtonskog ugovora i njegovog zapostavljenog Aneksa 7.
Bosnu i Hercegovinu je karakteristično i to da u njoj, koliko znamo, nikada nije došlo do potpune eradikacije cjelokupnog zatečenog stanovništva, ali je dolazilo do njegove asimilacije što se može vidjeti iz mnogih antropoloških, kulturnih i duhovnih činjenica, iz nasleđivanja načina ekonomskog djelovanja, ili stila gradnje kuća, vjerskih objekata, mezarja i vrsta načina ukrašavanja odjeće itd. Mnogo tih činjenica ukazuje na snažne međusobne utjecaje novodošlih i zatečenih stanovnika bosanskohercegovačkog prostora.
Nekadašnje špekulacije o navodnom azijskom, tatarsko – mongolskom i turskom, pa čak i afričkom (Dominik Mandić, u svojoj knjizi o Etnogenezi bosanskog stanovništva govori o Vlasima kao produktu te mješavine) porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana nisu ništa drugo nego obične laži čiji izvor su nacionalno – političke ideje i interesi, a ne naučni nalazi.
Drugo pitanje se javlja, a ono dolazi kada se shvati da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini Indoevropljani, a ne Azijati, kako su osobito i namjerno za Bošnjake muslimanske vjere imali običaj da kažu neki raniji i sadašnji srpsko – hrvatski nacionalisti i šovinisti, instruktivno je o tome pročitati Meštrovićeve zapise o razgovorima vođenim između hrvatskih Jugoslovena Trumbića i Meštrovića i Pašića, i Protiča i drugih srpskih političara tokom pregovora o stvaranju zajedničke države vođenih na Krfu, jeste šta su Bošnjaci muslimanske vjere po jeziku. Pitanje o tlu na kojem žive ovdje je za Bošnjake muslimanske vjere sporedno, jer je poznato da Bošnjaci žive na ovim prostorima toliko dugo koliko i svaka druga grupa stanovništva današnje Bosne i Hercegovine, to jest da nisu Turci ili Azijati i da ih ovdje niko nije doveo nego su dio izvornog slavenskog stanovništva ovih prostora, pa je glavno pitanje o Bošnjacima, u smislu njihovog porijekla, pitanje njihovog jezika u pogledu jezik je veoma precizan faktor identifikacije određenih narodnih grupa. U pogledu jezika, kojeg Bošnjaci u svojoj zemlji upotrebljavaju već stoljećima, nema ama baš nikakve razlike između jezika Bošnjaka muslimanske vjere i ostalih Bošnjaka drugih vjera, ili kako se to govori u novije vrijeme, predstavnika drugih nacionalnosti, odnosno drugih stanovnika Bosne i Hercegovine, prije svega, današnjih Srba i Hrvata.
Ako se izuzme značajniji udio vlaškog etničkog supstrata u etnogenezi Srba i Hrvata, a ta geneza nije dovela do promjena u dominirajućoj jezičkoj praksi, nema gotovo nikakve razlike među nama, pogotovo što su i Vlasi prelazili na islam i unijeli svoje genetske elemente u našu genezu.
U Bosni i Hercegovini se najveći dio planinskih stočara srednje Bosne i djelova zapadne Bosne i istočne i zapadne Hercegovine nazivao Vlasima, a poznato je da su mnogi još donedavno govorili vlaški jezik. Oni su bili Vlasi pravoslavne vjere, pa su kao takvi ulazili pod pastoralnu brigu i jurisdikciji Pravoslavne crkve. Pravoslavna crkva je donedavno vodila ogorčenu borbu da oni prihvate srpski nacionalni identitet i kanonske norme pravoslavlja, to jest da se oslobode nekih tipičnih običaja i tradicija, kao što su rane ženidbe sinova u kojima otac sina nadomješćuje u snahinom krevetu dok on ne odraste, zatim razna čaranja, vampirizam i druge slične tipično vlaške običaje.
Isto tako, crkva se trudila da ih natjera da poštuju crkvene praznike, dolaze u crkvu i da ne kradu. Ovo je jedan od primjera da u pravoslavlju i te kako ima - prinude uvođenja u vjeru i prinudne asimilacije.
Kod Bošnjaka nema oscilacija ni u jeziku, ni u sadržini identiteta, ni u odnosu prema sopstvenoj zemlji. Bošnjaci govore i ljubomorno čuvaju svoj bosanski jezik i nisu ni u kolokvijalnoj upotrebi prihvatili turski jezik, mada su ga svi školovani ljudi među njima, a bilo je mnogo, dobro poznavali. U vezi sa stanjem u toj oblasti stvarana je potpuno kriva predstava o stanju prosvjete i školovanja naših ljudi. Mnogi Bošnjaci su se školovali u cijelom sistemu školskih institucija carstva, od lokalnih mekteba i medresa do uglednih medresa u Travniku, Sarajevu, Mostaru i Banja Luci, te sve do najviših školskih institucija u Istambulu, Mekki, Medini i drugim centrima orjentalno – islamskog obrazovanja.
Ima onih koji su govorili i nametali mišljenje da bošnjačke vjerske škole: mektebi, medrese, hanikasi i kasnije rušdije, te brojne dershane nisu davale nikakvo drugo osim vjerskog obrazovanja. Da se vidi koliko je to mišljenje falsificiralo istinu neka se uporede programi tadašnjih medresa i bilo koje vrste škola u kršćanskim zemljama odgovarajućeg doba. Ako i nije evropsko, to ne znači da ovo školovanje nije uopće bilo školovanje i da ljudi koji su završili te škole nisu postojali izuzetni intelktualci. Dominacija teologije i upoće vjere u obrazovanju je i u Evropi bila karakteristična sve do vremena nastanka laicizma i sekularizacije školstva koju je uvela Francuska. Zna se kada je došlo do odvajanja crkve od škole u Evropi, ukoliko je uopće ikada i došlo do toga u potpunosti Treba znati da su kršćani sa Zapada odlazili na Bliski istok da bi nešto naučili, a obrnutom smjeru bilo je puno manje.
Jedna kultura može o sebi govoriti, kao što i jedan narod pa i bošnjački može govoriti kvalitetno i vjerodostojno, samo ako je stvorio osnove za govor o sebi, a te su osnove, kako smo vidjeli, i njegova politička i ekonomska i kulturna i duhovna i umjetnička historija, ali ponajviše njegov jezik u svojoj dijakronoj (historijskoj) i sinkronoj (savremenoj) projekciji. Tek u tim okolnostima može se kvalitetno govoriti o osnovnim pitanjima bošnjačke etnogeneze, njihove historije i njihovog identiteta.
Sve što je bošnjačko pa i oni sami su trun u dušmanskim očima, a da bi to trunje izbacili iz zakrvavljenih očiju iz kojih zrači samo mržnja oni pokušavaju sve to uništiti kroz sve do sadašnje, a možda i sutrašnje: etničko čišćenje, kulturni, ekonomski i etnički – GENOCID.
Prilikom pisanja ovog članka koristio sam i parafrazirao dijelove iz knjige: „Ko smo mi Bošnjaci“ izdatu u Sarajevu, 2007. godine od autora rahmetli akademika Muhameda Filipovića.
