Prije nekih desetak-petnaest godina upitah našeg političara da li u programu njegove stranke postoji tačka o problemu naše školske lektire. Krcata je antiislamskim sadržajima, kako direktnim tako i indirektnim. Njegov odgovor je bio pravi egzemplar pragmatike: „Mi kao politička stranka ne ulazimo u probleme književnosti. Mi se bavimo isključivo politikom.“

Novih pitanja nisam imao i razgovor smo nastavili o laganim temama.

Razmišljao sam – ko bi se morao zabaviti o jadu, to jest o kontaminiranoj školskoj lektiri. Imamo mi sve moguće institucije i organizacije. Imamo dvije akademije nauka, imamo udruženja književnika, imamo matice sa nacionalnim epitetom u nazivu, isto tako i vijeća, imamo udruženja prosvjetnih radnika, studenata, imamo kulturna udruženja u domovini i dijaspori, imamo političke partije, imamo islamske vjerske zajednice, sve to i još mnogo toga imamo, ali nemamo – šta? Koga ili čega nemamo pa ne možemo dostojanstveno hodati po zemlji?

Šta je to što nemamo da bi kao razumni ljudi uklonili nepravdu neviđenu u današnjem svijetu, ili barem pokušali da je uklonimo? Može li se zamisliti da bi naši susjedi žmirili na takvo nešto? Evo šta akademik Muhić o tome kaže:
„Svaki narod je u svakom trenutku svoje istorije dužan da njeguje svoje najviše moralne vrijednosti i da razvija nacionalnu gordost, samopoštovanje, integritet! Pogledajte kako su to od početka kulturne emancipacije činili i kako danas čine naši susjedi Srbi, Hrvati, Crnogorci! U njihovim lektirama i programima studija književnosti nema, niti je ikada bilo, ni jednog autora koji je makar samo prijekim okom pogledao na te narode, a kamoli još da ih je olajavao i ljagom kaljao njihov obraz, kao što su to sa Bošnjacima činili vladika Njegoš i Ivo Andrić.“ (Oslobađanje Bosne od duhovnog kolonijalizma)

Nema sumnje – kad bi se u lektiri naših susjeda našla i najmanja nepodopština, digla bi se kuka i motika sve do očišćenja!

Šta se dešava sa nama? O čemu pišu naši književnici? O čemu raspravljaju na sastancima svojih udruženja? Kako i kome dodjeljuju književne nagrade? Brine li ih kakvu literaturu njihova djeca uče za lektiru? Moraju li ta djeca tu literaturu hvaliti i učiti napamet? Je li to mentalni teror nad njima? Jesu li nešto nekom skrivila? Jesu li kivna na svoje roditelje književnike, koji su ih bezdušno i kukavički izdali? Je li malo onih „bošnjačkih“ književnika čija je glava puna Gorskog vijenca? Može li se za njih reći – sa Njegošem i glupost u glavu? Kao Negoš „s Muhamedom i glupost u glavu“? Mogu li oni koristiti epitet „bošnjački“ ispred svog zvanja „književnik“?

Ne mogu.

Ili bošnjačka nacionalna vijeća…
Ili matice Bošnjaka…
Ili islamske zajednice…
Ili akademije…

ANU BiH finansiraju porezni obveznici; njeni članovi su na sinekuri. Neko poštenje ili nedajbože hrabrost od njih ne možemo očekivati. Na položajima su po zadatku. Oni znaju – pomenu li naopako Ivu ili vladiku, ostadoše bez posla. Ostavimo ih neka tavore tamo gdje jesu. Šta će nam takva akademija.

BANU je nezavisna ustanova. Država Srbija još nije čula za nju, zato se finansira sama. Mi ne znamo čime se njeni članovi bave, ali znamo da Gorskim vijencem ne. Ni Andrićem. Ni Kulenovićem. Ni Kišom.
A morali bi.

Oni su nekad još kao vrijedni đaci sve to bez teškoća savladali i prihvatili. Zašto sada odjednom njihovi unuci ne bi mogli! Narod kaže – ljuto možeš progutati, a smrdljivo ne, ali – šta narod zna! Da gunđa i provocira. Put do akademske titule nije gunđanje i protivljenje sistemu, već poslušnost i rad. Ne rad, već danonoćno rimbanje.

Kako Srbija ne zna za njih, tako ni oni ne znaju za Njegoša. Ne znaju da s njim nešto jako nije u redu. Njima je članstvo i zvanje statusni simbol; ispunjen životni cilj. Akademik. Nije šala.
Ne shvataju da ovakva BANU nije ni bosanska ni bošnjačka. Ona pripada lično svojim članovima; ona je njihova.

Pa, onda, šta će nam?

Na prste jedne ruke možemo nabrojati Bošnjake intelektualce koji su javno digli svoj glas protiv nepravde vezano za našu lektiru. Za višemilionski narod to je strašno malo. I neshvatljivo.