Prije svih, Benjamin Natanjahu, izraelski tragični i izbezumljeni premijer, vjerovao je u „sedmi oktobar“ (2023) kao dan izraelske žrtve, koja mu omogućava da kroz „blitzkrieg“ (munjeviti rat) za dva-tri mjeseca jednom za svagda riješi „palestinsko pitanje“ („Final Solution”) na način da to pitanje izbriše iz sjećanja ne samo svjetskog, već, prije svega, iz palestinskog pamćenja jer, prema izraelskom narativu, ne postoji ni Palestina ni palestinski narod, pa stoga, ne može da postoji ni palestinska država (Bezalel Yoel Smotrich i Itamar Ben-Gvir – dvije krvoločne fašističke glave u Izraelu).

Ne bih rekao ugledni, već bih rekao iracionalno pristrasni moćnici na Zapadu, kojima nedostaje osjećaj pravde (Right) jer ih je obuzela euforija (sve)moći (Might), povjerovali su u Natanjahov „blitzkrieg“ u Gazi: „Finish Them“ („Završi ih“), napisala je Nikki Haley na izraelskoj školjki tokom posjete Izraelu.

Danas (2. juli 2024) je 270. dan otkako Benjamin Natanjahu čini sve da „završi Palestince“ (Hamas je samo Baba Roga, kao što je to nekada bio Fatah), ali ni nakon više od osam mjeseci brutalnog genocida u Gazi, prije svih nad djecom i ženama, Natanjahu ne uspijeva „završiti Palestionce“, već, napratov, sve je izglednije da će Palestinci završiti Natanjahua, kao najtragičnijeg i najporaznijeg premijera Izraela, koji je izgubio ne samo moralni, već i politički kompas za opstojnost i sigurnost Izraela.

O tome kako i zašto Natanjahu gubi svoj zamišljeni „blitzkrieg“ u Gazi, libanski intelektualac analitičar Muhammad Sammak (vidi link: asasmedia.com), objašnjava da zločin genocida, kojeg je počinila i još uvijek čini izraelska vojska, nije slučajan. Taj zločin nije samo iz osvete zbog „sedmog oktobra“, već je to osmišljeni politički projekat, koji ima za cilj raseliti Palestince iz Gaze (Palestine) milom ili silom na Sinaj kroz kapiju Rafah. Svjestan pogubnosti tog izraelskog projekta, Egipat je zatvorio kapiju i time dirnuo u bolnu ranu. Palestinci su, u dogovoru sa Egiptom, pristali da svojim životima snose posljedice zatvaranja kapije jer dobro znaju, kao bivši prognanici iz Palestine, šta bi im značio novi progon ili raseljavanje.

Palestinci znaju da ih Izrael ne raseljava radi njihove sigurnosti, već radi izraelskog šire osmišljenog političkog i vojnog plana, a to je transformacija raseljenih Palestinaca (muhadžira) u arapske zemlje, koji bi, na taj način, činili sigurnosne i političke tempirane bombe. Sammak podsjeća da se to upravo dogodilo u Jordanu (Crni septembar 1970), zatim u Libanu (Tal al-Zaatar i Sabra i Šatila između 1976. i 1982.), te u Siriji (Yarmouk 1990).

Sammak, zatim, podsjeća da su „Palestinski borci otpora“ prenijeli svoje naoružanje iz Amana u Bejrut. To je bio razlog Izraelu da napadne logor Sabra i Šatila te da ga pretvori u klaonicu Palestinaca pod vodstvom generala Ariela Šarona, izraelskog ministra odbrane. Obavještajne službe koje su se preklapale (međunarodne i arapske) uspjele su transformirati kamp Ain al-Hilweh u žarište palestinsko-libanskog sukoba, a zatim i palestinsko-palestinskog sukoba, sve dok sve strane nisu iscrple snagu.

Prema tome, Izrael ne želi raseliti Palestince iz Gaze samo zato da ih se riješi, već i zato da palestinski kampovi postanu tempirane bombe u arapskim zemljasma, koje graniče s Izraelom.

Egipat je uspio ostati imun na posljedice ove sabotirajuće politike koja je iscrpila arapsku ljudsku i moralnu energiju. Izrael je pokušao da prodre u ovu egipatsku politiku raseljavanjem stanovništva Gaze. Stoga su izraelske snage počinile sve vrste zločina protiv čovječnosti, ne samo radi osvete, već prvenstveno radi raseljavanja. Ali, niti su Palestinci u Gazi podlegli pritiscima, uskraćivanjem vode, hrane i lijekova, uz nasumično ubijanje i uništavanje infrastrukture, niti je Egipat podlegao lažnim humanitarnim i nacionalističkim emocijama na račun strateških okvira kako palestinskih tako i egipatskih interesa.

Dva su faktora, objašnjava Sammak, koji su ovoga puta onemogućili Izrael da uspije u svom po koji puta oprobanom zloćudnom planu raseljavanja Palestinaca.

Prvi je nevjerojatna stamenost Palestinaca u Gazi, stamenost koja je zadivila cijeli svijet a koja se ogleda u neprikosnovenoj lojalnosti domu i domovini unatoč svim mukama genocida i razaranja, i unatoč izglađivanju kao izraelskoj ratnoj metodi u Gazi.

Drugi faktor je ispravan i ustrajnost stav Egipta u odupiranju pokušajima da se narod Gaze doseli na Sinaj. Egipat shvaća da bi “humanitarni” potez raseljavanja značio predaju i izdaju Gaze Izraelu, zatim pretvaranje Sinaja u novo naseljeno područje slično kampovima u Libanu, Jordanu i Siriji. Konsekventno tome, došlo bi do pretvaranje tog palestinskog kampa u tempiranu bombu na račun egipatskog nacionalnog i državnog jedinstva te egipatske sigurnosti.

Izrael smatra da bi raseljavanje Palestinaca sa palestinskih teritorija koje okupira značilo izmještanje palestinskog pitanja. A to bi, zapravo, značilo prenošenje sukoba iz palestinsko-izraelskog u palestinsko-libanski, palestinsko-jordanski, palestinsko-sirijski, a onda palestinski-egipatski sukob. Tako se palestinsko pitanje pretvara iz pitanja nacionalnog palestinskog prava koje je uzurpirao Izrael, u sukob koji iscrpljuje moralne i materijalne mogućnosti Arapa, uključujući Palestince.

Izrael se tvrdo računao da će insistiranje Egipta na stavu da zatvori prijelaz Rafa izložiti unutrašnjoj, arapskoj i vanjskoj kritici i pritisku koji će ga natjerati da odstupi i otvori prijelaz iz humanitarnh razloga. Ali, Egipat je stisnuo zube, vodeći računa o nacionalnom interesu Palestine i Egipta, te je insistirao na zatvaranju prijelaza kako bi se osujetio Netanjahuov plan raseljavanja.

Ova pozicija dovela je do političkog i vojnog izvrtanja izraelske ruke, a zatim otvorila mogućnost za novu međunarodnu inicijativu, koju je pokrenuo američki predsjednik Joe Biden na osnovu principa rješenja dvije države, pri čemu je Gaza sastavni dio budućnosti ujedinjene palestinske suverene država.

Ovaj razvoj događaja utjelovljuje neuspjeh izraelskog rata u Pojasu Gaze i to na dva načina. Na način neuništivosti palestinskog narod a time i palestinskog pitanja i na način neuspjeha konspirativnog izraelskog plana da naruši egipatski mir i sigurnost. Umjesto toga, Pojas Gaze je sada postao put za uklanjanje Netanjahua s vlasti, osramoćenoga i poraženog. Gaza je postala glavni put za ustanovljavanje buduće suverene jedinstvene palestinske države, zaključuje Muhammad Sammak.