Nešto se dešava u odnosima između Rusije i Srbije. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao je ovih dana neobičnu izjavu koja je dijametralno suprotna njegovim ranijim obraćanjima kada su u pitanju odnosi između Beograda i Moskve. Prema portalu nova.rs predsjednik Vučić se nije čuo sa ruskim predsjednikom dvije i po godine. Ako je ovo tačno ispada da je Vučić veliki „lažov“ s obzirom da je Srbiju za ovo vrijeme izvještavao kako se sa Putinom uvijek konsultira, voli da prima od njega savjete i slične ulizivačke fraze.

Nakon ovih riječi treba tražiti odgovor na pitanje o čemu se ovdje zapravo radi. Najprije, to može biti trik Beograda sa čim se je saglasila Moskva (da olakša položaj svog saveznika) da Vučić odglumi zatajenje odnosa između dvije države. Zato ima izvrstan alibi a to je nedavna posjeta zamjenika ministra inostranih polova Srbiji Aleksandra Gruška Beogradu koja je „neslavno“ završila. Rus je skratio svoj boravak u zemlji saveznici nakon razgovora sa predsjednikom Vučićem, ostale susrete je otkazao. Gruško je prigovorio Beogradu prodaju oružja Ukrajini kao i slabu medijske pokrivenost ovog događaja. Ne treba zaboraviti da Beograd pokušava političkim slalomima pokazati svoju neutralnost, „održati“ ekvidistancu prema Moskvi i Kijevu, zadržati pažnju Zapada kako ne bi bio osupnut zbog sjedenja na dvije odnosno tri stolice, ako računamo NR Kinu, koja ima također svoje prste u srpskoj politici. Vučić veli da ga zapadni visoki dužnosnici često pitaju šta misli predsjednik Putin, a da im on odgovara - „ništa mi ne kaže, jer se s njim nisam čuo dvije i po godine“, a onda kao da spašava vlastiti obraz dodaje da "kad god sam poželio razgovarati s njim, da i sutra želim, predsjednik Putin bi razgovarao“. Ovo može biti politička finta kao da se Vučić polahko udaljava od Putina i ruske vanjske politike. Ali, teško je povjerovati u to ako se zna koliko je službena Moskva upetljana u unutarsrpske odnose, da se pita čak i kod postavljanja ministara u vladi Srbije. Ovdje je ruska agentura itekako prisutna, jer Moskva doživljava Srbiju kao zapadni dio svog geopolitičkog prostora. Zbog toga ne treba olahko shvatati nesporazume dva pravoslavna brata kao slom u međusobnim odnosima. Ne treba ovdje zanemariti ni kineski uticaj o čemu svjedoči posjeta kineskog predsjednnika Xi Jinping početkom maja ove godine koji je rekao da će se dvije zemlja „zajedno suprotstaviti hegemonizmu i politici moći” i da je političko povjerenje Pekinga i Beograda, kako se izrazio šef najmnogoljudnije zemlje na svijetu “jako kao stijena” i da je Srbija prvi strateški partner Kine u Evropi. Podsjećanja radi NR Kina i Rusija su izraziti saveznici na vanjsko-političkom planu. Zato ovaj „razlaz“ Srbije i Rusije djeluje nestvarno, u najmanju ruku čudno.

Srbija čvrsto pod ruskom šapom
Istina, odnose između Rusije i Srbije treba posmatrati i u kontekstu planova Zapada da započne sukob sa Rusijom. "Mali Putin" (kako zovu Vučića) bi rado izašao iz ovog nametnutog savezništva, ali ne može bez posljedica, jer ga Moskva odano podržava po pitanju Kosova. U par navrata do sada dobio je po prstima u vezi sa Kosovom. Gubitak te podrške proizveo bi neviđeni zemljotres u Srbiji, čega se Vučić itekako pribojava pošto nije Tito da zaustavi negativne reperkusije. Jer, u Srbiji se gubi glava zbog toga i to Vučić dobro zna. Ipak, ne treba zanemariti da je možda započela, ali samo započela, realizacija onoga s čim se predsjednik Vučić saglasio u tajnim pregovorima sa zapadnim vladama oko uvođenje sankcija Rusiji. Zasad ih je Beograd odbijao, ali se ipak ne isključuje mogućnost da Vlada Srbije promijeni stav. Vučić sada iščekuje američke predsjedničke izbore. Od demokrata u izvršnoj vlasti nije dobio ništa, njegovi saveznici u Rs su se „okitili“ crnim listama. Vučić (i Dodik, naravno) sada moli Boga da pobijedi Trump i republikanci. U međuvremenu on je imao susrete sa francuskim predsjednikom Macronom, italijanskom premijerkom Melone i sa njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, koji je nenajavljeno prije nekoliko dana „skoknuo“ do Beograda u društvu sa potpredsjednikom Evropske komisije Marošem Šefčovičem. Zanemarene su teme koje su opeterećivale Berlin i Beograd. Nije spomenuta rezolucija o Srebrenici oko koje je Srbija spočitavala Nijemcima genocid u II svjetskom ratu, jednostavno nije bilo kopanja po starim ranama. Ova posjeta je očigledno bila usmjerena na osiguranje eksploatacije strateškog litijuma potrebnog njemačkoj automobilskoj industriji. Srbija je glatko potpisala memorandum o razumijevanju s EU o strateškom partnerstvu u vezi s održivim sirovinama, lancima opskrbe baterijama i električnim automobilima. Nijemci su u Beograd stigli sa punim znanjem EU a čini se da je i Vučić prihvatio ovu igru i da je Rio Tinto dobio novu priliku nakon što je bio „sahranjen“ prije dvije godine od strane ogorčenih građana. Za preokret se pobrinuo Ustavni sud Srbije, koji je prije toga bio izmanipuliran od strane Vučićevog režima. Ovdje je jasno da EU igra jednu sumnjivu igru u kojoj su ekonomski ciljevi stavljeni u prvi plan, ispred političkih. Ako u ovome ima istine onda će sigurno Srbija isporučiti visoku cijenu Evropljanima koji su već počeli korigirati svoju politiku prema Srbima što se vidi po nedavnom polaganju vijenca EU „civilnim“ žrtvama rata u Bratuncu, i to na groblju koje je i vojničko.
Očigledno trebat će još malo vremena da se „ispitaju“ navodno novi signali koji dolaze iz Beograda kada će se vidjeti je li u pitanju jeftina politička finta ili stvarno udaljavanje koje će Srbija u tom slučaju bez sumnje naplatiti. No, to je lakše zamisliti nego realizirati. Ruska šapa je izuzetno snažno zgrabila Srbiju i neće je tako lahko pustiti. Malo ko se pita šta o tome uopće misli „mali Vučićev“ (Milorad od Laktaša), koji se hvali srdačnim odnosima između dvije „države“ Republike srpske i Ruske Federacije.