Filozof i pjesnik Ferid Muhić u jednoj od mnogih svojih kratkih proza donosi anegdotu o tome kako ga je njegov prijatelj, koji je živio u podnožju planine, i kod kojeg je Ferid konačio, u ranu zoru spremnog na put upitao zašto ide u planine. Trenutno se ne sjećam Feridovog odgovora na to nedužno pitanje radoznalog čovjeka, koji je inače i sam svakodnevno odlazio u tu istu planinu iz svojih pragmatičnih razloga.

Svi mi smo prije ili kasnije bili upitani na sličan način – zašto si se priključio odbrani grada, mog'o si izać kad se moglo, zašto nisi gledao svoj pos'o … Kako odgovoriti, šta reći kada te upitaju zašto dišeš, zašto misliš, zašto se trudiš, zašto živiš … Možda je najbolje ćutanjem dati do znanja ispitivaču da se s njim slažete: u pravu si, prijatelju, pogriješio sam, mea culpa.

Godinama sam (ničim izazvan) istraživao našu ojađenu školsku lektiru, zatrovanu neviđenim govorom mržnje i poticanjem na genocid protiv muslimana. To nije bio nimalo lak zadatak, obzirom da je sva ta literatura već bila vrednovana kao vrhunska umjetnost i da je u školskim lektirama postala nedodirljiva za bilo kakve kritike. Trebalo je preciznim analitičkim postupkom dokazati da se radi o književnosti koja krši sve etičke i estetičke norme na kojima književnost inače mora bazirati. U protivnom ostaju ono što zaista jesu – pamfleti.

Rezultat tog mog višegodišnjeg truda je knjiga Tragedija zvana Gorski vijenac.
Stvarno, šta mi je sve to trebalo. Mogao sam za to vrijeme – kao svi normalni ljudi, jel' tako –, preprodajom automobila, nekretnina, zabranjenih opijata i drugih taksirata, zgrnuti bogatstvo i u miru ga do smrti grickati po bjelosvjetskim turističkim destinacijama. Mogao bih zatim donirati sirotinji u ratnim i poratnim zonama po cijelom dunjaluku. Mogao bih biti i pretplatnik hazarderskih centara i sličnih ustanova, recimo bordela. Sve ovo mi nekako iskrsava kroz dobronamjerna pitanja prijatelja – šta, brate, ti imaš od toga.

To pitanje je naravno sa aspekta materijalističkih pogleda na svijet sasvim legalno i legitimno. Ali, materijalni svijet je samo polovina dunjaluka. Ona druga se zove duhovni svijet. Njega sačinjavaju duhovne vrijednosti.

Književna ostvarenja Gorski vijenac, Na Drini ćuprija, Peščanik, Stojanka majka Knežopoljka … svojim vlasnicima predstavljaju najveće moguće duhovne vrijednosti. Vi nemate tog novca, kojim bi ih mogli kupiti i baciti na bunjište (a to želite, jer bi bio red), makar uložili sve svoje jahte, vile, automobile, dionice; makar bili vlasnici Facebooka, Twittera ili štajaznam čega. Duhovnost pak nema cijenu u novcu. I tačka.

Da bi razobličili i anulirali kult navedenih književnih djela, vi morate stvoriti njihov pandan, koji će pokazivati njihovo pravo lice, a ona sama će potonuti na dno, na bunjište književne i umjetničke istorije. Time će istovremeno konačno biti uklonjena sramota, koja ih je pratila.

Taj pandan, ta njihova negacija je knjiga Tragedija zvana Gorski vijenac. Ona će vječno stajati tijesno uz njih: u đačkim torbama, u učionicama, predavaonicama, bibliotekama, knjižarama; svaki put kad bude profesor predavao o njima morat će posegnuti za Tragedijom, kako bi u ime istine poništio ono što je maločas govorio.

U tome leži njena duhovna vrijednost, koja se također ne može izraziti u novcu.

Imamo li nešto od toga?