Početkom 1995. godine medijski radnik i vlasnik Avaza Fahrudin Radončić je poslao pismo gospodinu Harisu Silajdžiću, koji je vršio premijersku funkciju u Vladi Republike Bosne i Herccegovine. Ovo pismo demantira sve samoopise o Radončićevoj uljudnosti, poduzetništvu i intelektualnom habitusu. On je, suprotno od toga, pokazao karakteristike onoga koji blefira vlastitu bitnosti i snagu. Radončić je, navedeno je u pismu, namjeravao ubiti i porodicu (ženu, djecu) onome kome prijeti.

„Poštovani gospodine, od više sarajevskih polukriminalca informisan sam kako se obračun dvije bande želi zloupotrijebiti za obračun sa tobože Sandžaklijama, odnosno sa mnom. Kako u svemu prepoznajem, a lično govore i neka čaršijska došaptavanja, Tvoj rukopis i želju da me se otarasiš na vrlo ružan način, ovim Te putem upozoravam da će, bilo da neko puca u mene ili me ošamari, a isto se odnosi i na moje saradnike, biti primijenjen zakon Ljeke Dukađinija koji će se odnositi – ne na one koji me eventualno budu napali – nego na Tebe i tvoju najužu porodicu. Vjeruj mi političke metode u našim koncepcijskim neslaganjima i ta vrsta konflikta je dozvoljena, a sve ostalo se svodi na lični odnos gdje nema nikakvih pardona, niti ikada može biti. Kako je o ovoj temi i zadacima upoznata sva moja familija, pa i ona diljem svijeta, smatram korektnim da si i Ti u toku. Bilo bi vrlo žalosno ako bi precjenjivao vlastitu inteligenciju u smislu obračuna sa mnom – koja je, kao što vidiš lako čitljiva – i ozbiljnost ovog mog pisma“.

Ovdje se Radončić pozvao na zakon Ljeke Dukađinija (Lekë Dukagjini), a to je zakon o krvnoj osveti iz albanskog nacionalnog korpusa. Nije nikada potvrđeno da su navodi na koje se pozivao Radončić tačni i da mu je Silajdžić spremao premlaćivanje ili ubistvo, pa se može zaključiti da je to Radončić, kao i prečesto u svom životu, izmislio. Međutim, on je svoje laži, ovoga puta iskoristio da zaprijeti jednom Bošnjaku / Bosancu kroz primjenu srednjovjekovnog albanskog zakona od kojeg su se kroz demokratizaciju udaljili i sami Albanci. Monstruoznost koja prožima ovo pismo, jasno pokazuje zlu i sićušnu Radončićevu narav. Nemogućnost da u miru živi sa Bošnjacima i da radi za unapređenje ovog društva, okoštala je predstava o Radončiću, a kao takva je i vjerodostojna. Radončić je bio spreman ubiti nečiju bližu porodicu, a danas prvi i posljedi predsjednik NiP-a s' njim sarađuje u kreiraju i plasiranju propagande.

Očekujem od patriota, svih građana i građanki Bosne i Hercegovine da zbog amaneta šehida i poginulih boraca upoznaju i sebe i što više ljudi sa ovim činjenicama o ratnoj ulozi Fahrudina Radončića. Dok smo mi, naši očevi, sinovi, braća i sestre krvlju natapali ovu Zemlju, braneći je na nekoliko frontova, Fahrudin Radončić je finansijskim mahinacijama formirao medij i tako i formalno postao ratni profiter. Medij koji je osnovao je samo malo koristio za afirmaciju slobode i zajedništva naroda koji je bio suočen sa prijetnjom istrebljenja. Umjesto toga, zavađanjem, huškanjem, potvorama, spletkama, izmišljanjem, htio je oslabiti snagu naroda i to tokom njegove borbe za opstanak. Neznatno je Radončić promovisao patriotizam i državnost Bosne i Hercegovine, a većinom je djelovao u smjeru suprotnom od navedenih vrijednosti. Iako je Radončić poražen i od naroda odbačen, te mu je medij već nekoliko godina doživio devalvaciju u dometu, a njegova stranka SBB je ove godine osvojila samo dva vijećnička mjesta u cijeloj državi, potrebno je osujetiti i Radončićevu samoiluziju o vlastitoj uspješnosti i ljudskosti.