Učini da ne učiniš ništa. Čemu li se ovih dana čudi svijet i da li je stvarno očekivao da će Bijela kuća i Senat ostati u rukama Demokratske stranke? Samo naivni su vjerovali u moć glasačke mašine koja je već dugo latentno, a onda u posljednjih šest mjeseci eklatantno u rukama republikanaca ili bolje reći upornog Donalda Trumpa, kojeg nije mogao slomiti prethodni poraz na američkim predsjedničkim izborima. Za analitičare američkih zbivanja bilo je jasno da demokrati nemaju šanse na ovim izborima jer jednostavno nisu uspjeli odgovoriti na brojne domaće probleme i još više na inostrane, prije svega na bjelodani genocid Izraela ne na Hamas nego na Palestince, koji su se kasnije proširili na Hezbolah i na ostale iranske proksije. Demokratski predsjednik Joe Biden koji nije znao da li je pošao ili došao, zbunjen i podobro dementan, nosi najveću odgovornost zbog gubitka Bijele kuće u kojoj je istina pokušao da ostane, ali je onda prije pet šest mjeseci „ubijeđen“ od gorljivih članova iz vrha stranke da odustane. Suviše je kasno došlo do „odstupanja“ prvog čovjeka koji je u duelima sa Trumpom pokazao krajnju smušenost, podređenost, nekonzistentnost i sve je ukazivalo da će izgubiti izbore za 47. predsjednika SAD. Nema sumnje da bi Biden da je ostao u predsjedničkoj trci glatko izgubio sa mnogo gorim rezultatom nego njegova potpredsjednica (SAD) Kamala Harris. U finišu predsjedničke kampanje ona je bačena u vrtlog izbora da pokuša nemoguće – zadržati demokrate u vlasti. Pokazalo se da nije mogla sustići brzi voz koji je luđačkom brzinom prema Bijeloj kući vozio Donald Trump. Njen rezultat, zapravo, i nije bio loš ako se sagledaju uslovi pod kojima je nastupila. Kriza na Bliskom istoku je došla u najnepovoljnijem trenutku po američku administraciju. Predsjednik Biden nije naprosto znao kako izaći na kraj sa izraelskim genocidom koji istina u američkoj javnosti nije tako nazivan iako su svi znali da su u pitanju masovna i organizirana ubistva. Stalna shuttle diplomatija sekretara Antony Blinkena po Bliskom istoku bila je bacanje pijeska u oči svjetskoj javnosti koja je osudila ovaj neviđeni zločin, a Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio je izraelsku politiku na okupiranim palestinskim područjima nezakonitom i ustvrdio da su politike i prakse Izraela suprotne međunarodnom pravu i nizu međunarodnih konvencija. Administracija je odavala utisak kao da se bori za mir dok su u isto vrijeme morem i zrakom stizali transporti američkog naoružanja u jevrejsku državu i onda upotrebljavani na malom ali žilavom bojištu Gaze. Američki muslimani su svakako pročitali ovu politiku „učini da ne učiniš ništa“ i žestoko su kaznili Harrisovu na predsjedničkim izborima. Muslimani su uskratili prijeko potrebne glasove za Harrisovu, a čini se da su demokrati izgubili podršku američkih Jevreja. Kamela Harris je u protivničkom štabu Donalda Trumpa čitana kao nastavljač Bidenovog koncepta, a „trampovci“ su Predsjednika prikazivali kao istrošenog starca, i svakako nisu bili daleko od istine. Kamela Harris se u završnici kampanje pokušavala predstaviti kao lik koji ide sopstvenom trasom a ne utabanim putem zaboravnog dedice koji je isuviše dugo otezao sa demisioniranjem, a onda je ostavio svoju potpredsjednicu da se bori sa arogantnim Trumpom i njegovom rasističkom retorikom. Kako su posijali tako su i požnjeli.

Srpski klovnovi. Kako je reagirao svijet? Pa, na poznati ulagivački način. Mađarski predsjednik vlade Viktor Orban i ostali konzervativci u podijeljenom svijetu odmah su pali u trans. Prema mađarskom premijeru koji je vrlo nesklon prema Bosni i Hercgevini, „ovo je prijeko potrebna pobjeda za svijet“. Zapjenušani od zadovoljstva bili su izraelski desničari Bezalel Smotrich i Ben Gvir, koji su blagosiljali Izrael, Ameriku i Trumpa. Naročito su bili zainteresirani Srbi, koji su kroz historiju pokazali da umiju laksanjima i podilaženjem velikim, pronalazili pogodnosti za sebe. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučića danas ide upravo tim putem. Pokazuje da zna slijediti historiju, pa je prvi poslao telegram Trumpu još dok su rezultati bili nezvanični. U srpskoj euforiji Vučić nije bio jedini. Svojski se potrudio i Dodik, bosanski Srbin, koji ima dvostruke američke sankcije. Na ulicama Banja Luke odjeven kao cirkuski klovn, on je danas pravio ulični koktel uz srbijanske i ruske zastave. Čovjek je htio da se pozicionira na Trumpovoj strani, da bude viđen, ne čekajući preuzimanje predsjedničkih prerogativa u Bijeloj kući. Kao da je „zaboravio“ da ga je baš Trumpova administracija 2017. godine žigosala zbog podrivanja integriteta Bosne i Hercegovine. To ga je koštalo zabranom putovanju po Americi ili pristup američkom finanansijskom sistemu. Ovo danas itekako bolno osjeća, jer ne može čak ni platu primati preko banke, a na ukidanje sankcija može čekati doživotno. Uz to, američka diplomatija pamtit će dugo uvrede sa kojima ih je stalno obasipao sadašnji „ljubitelj Trumpa“, pljujući ambasadora Marphya i psujući ga vulgarnim kočijaškim psovkama. Još gori od Dodika bio je Nenad Stevandić koji je pobjedu Donalda Trumpa pripisao glasačima „srpkog sveta“, prikazujući tako srpski narod kao najvažniji na cijelom svijetu. Šta možemo. Još ćemo trpiti političke kepece sa južnoslovenske scene, koji su zamijenili nekadašnju časnu ulogu degutantnim ulizništvom.