Pisati o Bosni i Hercegovini znači pisati o priči koja traje stoljećima, priči o opstanku, identitetu i vječnom snu o pravdi. Vjekovi koji su oblikovali Bosnu bili su obilježeni lomovima, stradanjima i borbama za očuvanje integriteta i identiteta. Bosna nikada nije bila samo "opkoljena“ zemlja; ona je ideja, osjećaj, simbol otpora i upornosti, utkane u srž svakog kamenog stećka i svakog zlatnog ljiljana. Mehmedalija-Mak Dizdar, (1917-1971) pjesnik, filozof i čuvar bosanske duše, svojim djelom je postao vječiti glas naroda koji je preživio najveća iskušenja. Njegova zbirka „Kameni spavači“ nije samo poetsko djelo, već spomenik bosanskohercegovačkom identitetu i nasljeđu. Dizdar je u stećcima prepoznao simboliku Bosne – kamenje koje ćuti, a govori, koje miruje, a pulsira životom naroda.

Njegovo poetsko preplitanje ali i vječito pitanje:
„Trebaš da živiš med ljudima / a riječi nemaš / trebaš da živiš med vucima / a zuba nemaš?“ najbolje oslikava sudbinu Bošnjaka kroz stoljeća. U ovim stihovima sabrana je sva naivnost, dobrodušnost i tragična sudbina naroda koji je često bio neshvaćen i izložen tuđim ambicijama. Ali ova retorička pitanja kriju snagu – snagu prepoznavanja istine o sebi i svijetu. Bošnjak je živio među ljudima koji mu nisu pružali ruku, i među vucima koji su ga željeli uništiti. Ipak, opstao je jer je iz svog stradanja crpio snagu da se izdigne. Dizdarove riječi: „Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka,“ duboko odjekuju kroz istoriju. Bosna je uvijek bila zemlja koja traga za pravdom, međutim istovremeno zemlja koja tu pravdu rijetko dostiže. Ovo je sudbina koja je oblikovala i narod, ali i njegov duh – u toj nepravdi se nije izgubio, već je pronašao snagu za sanjanje, za borbu i za nadu. Bošnjak nikada nije prestao vjerovati u vrijednosti koje nadilaze trenutne lomove. Zlatni ljiljani pod kojima se prolivala krv najboljih sinova Bošnjaka simbol su časti i žrtve. Dizdar je tu žrtvu poetski ovjekovječio: „Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo / ovdje se ne živi samo da bi se umrlo / ovdje se umire da bi se živjelo.“ Ove riječi ne opisuju samo sudbinu Bošnjaka već i duboku filozofiju života u Bosni. Smrt, borba i žrtva ovđe nisu kraj; one su početak novog života, početak nade. Dizdar je shvatio da u Bosni svaki gubitak nosi sa sobom sjeme budućeg opstanka. Ovđe smrt nije kraj, već putokaz prema obnovi.

Njegova posveta: „Za sve pod nebom dobre ljude / i za sve dobre / Bošnjane,“ nije samo pjesnički gest, već i poruka univerzalne solidarnosti. Bosna je bila i ostala domovina svih onih koji vjeruju u pravdu, mir i zajedništvo. Dizdar je znao da Bosna nije samo društveno-pravna kategorija; ona je domovina svake dobre misli i svakog čovjeka koji je voli. Stećci, koje je Dizdar pretvorio u centralni motiv svoje poezije, simboliziraju tišinu Bosne. Oni su nijemi svjedoci prošlosti, ali istovremeno i čuvari identiteta. Kamenje koje ćuti a priča najglasnije, postalo je metafora naroda koji je mnogo pretrpio, ali nikada nije zaboravio svoje korijene. Iz stećaka izvire poruka: Bosna je vječna, jer je uklesana u kamen i dušu. Bosna je više od države. Ona je misao, ideja, ime, identitet. Kao što je Mak Dizdar znao, Bosna se ne može shvatiti samo riječima, jer Bosna je osjećaj, bol i nada. Njegova poezija nas uči da čuvamo Bosnu u srcu, jer Bosna živi kroz vas. „Ovdje se umire da bi se živjelo.“ To je poruka koju trebate nositi u sebi, poruka koja nas podsjeća da su oni koji su dali svoje živote za Bosnu to učinili ne zbog smrti, već zbog života – života svih vas koji je doživljavate kao svoj dom.

Draga braćo i prijatelji Bošnjaci i svi drugi narodi, sjetite se 25. novembra, svetog praznika. U svojim dovama-molitvama sjetite se vaših pjesnika, književnika, slikara, akademika, gazija, stradalnika, političara, učitelja, radnika, seljaka, svih onih koji su svojim djelima, znanjem i žrtvom utkali svoju prvu i zadnju misao u zastavu zlatnih ljiljana. Nek vam je hairli-srećan Dan državnosti BiH, jer vremenske bure, oluje, ratovi i nepravde nisu vas slomile. Vi ste opstali, prkoseći svemu, vječni poput vaših stećaka i zlatnih ljiljana, simbola slobode, ponosa i časti. Zato, kao Crnogorac, šaljem vam iskrenu poruku: čuvajte Bosnu i Hercegovinu, jer ona nije samo prostor omeđen granicama – ona je ideja otpora, simbol različitosti i nepresušni izvor diplomatske borbe za sve koji vjeruju u slobodu, pravdu i zajedništvo. Bosna je, kroz stoljeća, bila svjedok istorijskih lomova, ali i primjer neuništivog duha. U vašim stećcima, zlatnim ljiljanima i riječima velikana poput Maka Dizdara, prepoznaje se snaga identiteta koji je opstao usprkos svim nedaćama. Danas, kada obilježavate 25. novembar, ne slavite samo istoriju – slavite vjeru u budućnost. Vi ste čuvari zemlje čiji korijeni dosežu do najdubljih slojeva evropske civilizacije. Budite ponosni na svoje porijeklo, odlučni u zaštiti svog identiteta i dostojni svojih predaka koji su sanjali slobodnu, suverenu i ravnopravnu Bosnu. Nek vam je srećan Dan državnosti – neka Bosna i Hercegovina uvijek ostane vječni plamen slobode na Balkanu.