Svijet se ubrzano kreće prema neizvjesnosti, nepoznatom, nesigurnosti i nelagodi, s nesavršenim kompasom koji određuje smjer.

U veoma kritičnom i opasnom periodu kada su se vršile pripreme za Treći svjetski rat, posjeta generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea Ankari i sastanci održani sa prijemom predsjednika R. Tayyipa Erdogana nesumnjivo su od historijskog značaja.

Razgovaralo se i o važnim pitanjima kao što su ukrajinsko-ruski rat, tekuća velika razaranja i masovna ubistva u Palestini i Libanonu, širenje ratova, pa čak i prerastanje u 3. svjetski rat, te mogućnost korištenja nuklearne energije, te važna pitanja Razgovaralo se o potencijalnoj posredničkoj ulozi Turske u ukrajinsko-ruskom ratu. Iako je najavljeno da je sastanak bio fokusiran na to, činjenica je da se na sastanku razgovaralo i o povjerljivim pitanjima koja neće biti otkrivena.

Izjava generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea prije njegovog sastanka s predsjednikom Erdoganom, "U svijetu koji postaje sve nepredvidiviji, Turska jača odvraćanje na našem južnom krilu dajući neprocjenjiv doprinos našoj Alijansi" zapravo je podsjetnik na činjenicu za svaku pohvalu.

Budući da Turska sa svojim geostrateškim i geopolitičkim položajem ima kamen temeljac, ona je centar privlačnosti za zemlje koje se bore da postanu dominantna država, drugim riječima, one koje žele uspostaviti svjetsku dominaciju.

Sa svojom mladom populacijom, historijskim državnim iskustvom i iskustvom, kao i jakom vojskom sposobnom da odredi strategiju, to nije zemlja od koje bilo ko može lako odustati ili joj se suprotstaviti.

Rutteove izjave o Turskoj podsjetile su me na dio koji sam pročitao u memoarima bivšeg američkog savjetnika za sigurnost i ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera, jednog od doajena historije svjetske politike.

Na konferenciji održanoj u SAD uz učešće eksperata za spoljnu politiku, akademika, stratega i politikologa, kao i penzionisanih ambasadora i penzionisanih komandanata, neki govornici su rekli: „Nakon raspada Sovjetskog Saveza, sa nestankom pravog prijetnja Zapadu, Turska je izgubila svoj raniji značaj, pa je Zapadu Turska bila potrebna.“

Henry Kissinger se umiješao u njihovu ocjenu da „Gospodo, ne govorimo o običnoj bliskoistočnoj zemlji, govorimo o Turskoj“ i podsjetio učesnike na konferencija potencijalne moći i specifične težine Turske. Natjeralo me je da razmislim…

Pohvale su lijepe, ali treba znati i da neke činjenice ne možemo zanemariti.

Činjenica je da je Turska uvijek ispunjavala svoje obaveze prema NATO-u. Međutim, ne može se reći da NATO na isti način ispunjava svoje obaveze prema Turskoj.

Činjenica da su projekti jačanja turske domaće i nacionalne odbrambene industrije blokirani embargom i ograničenjima, te da zemlje koje sarađuju s terorističkim organizacijama različitih imena poput PKK i njenih ekstenzija YPG i SDF, koje prijete Turskoj, naoružavaju ih i koriste oni protiv nas, da li su naši takozvani saveznici unutar NATO-a, to je sramotno koliko i sramotno.

Osim toga, nepobitna je činjenica da upravo SAD i naši takozvani saveznici u NATO-u upravljaju i usmjeravaju vojne udare i FETO izdaju od 15. jula koji sprječavaju ilegalne centre moći u Turskoj da ojačaju našu demokratiju.

Ne treba zaboraviti da je, budući da je primarna svrha NATO-a zaštita američkih interesa, Sjedinjene Države odgovorne i za antiturski osjećaj unutar NATO-a.

E sad, još jedna činjenica je da SAD, koje namjerava da iskoristi NATO da postigne svoj cilj da postane 'dominantna zemlja', treba Tursku, jednu od najmoćnijih zemalja u NATO-u, opet u svojoj hegemonističkoj borbi.

Jasno je da je posjeta generalnog sekretara NATO-a Ankari dio ovog plana.

Uzimajući ove činjenice u obzir, Turska bi trebala dobro iskoristiti ovu istorijsku priliku sa strateškim planom i taktičkim manevrima. Dok Turska ispunjava svoje obaveze u okviru NATO-a, političke poteze treba razvijati na nivou koji neće poremetiti bliske odnose uspostavljene sa Kinom i Rusijom pod teškim uslovima i treba izbjeći nepopravljive greške. (Na turskom: yeniakit.com.tr)