U prevodu sa arapskog „Assad“ znači „lav“. Ex-predsjednik Bashar el Assad odavno je prestao biti lav, još od 2011., kada je počeo građanski rat u Siriji u kojem je u prvih šest godina prema podacima Amnesty internationala pogubljeno u logoru Saydnaya (nazvan „ljudska klaonica“) više od 13.000 ljudi. Protesti protiv Assada započeli su sa Arapskim proljećem koji su 2011. oduvali sa vlasti predsjednike Tunisa Zine el Abidin Ben Alija, egipatskog Hosni Mubaraka i Libije Muamera Gadafija. Iako su svi očekivali da će ista sudbina zadesiti Bashara el Assada (Bašara) to se nije dogodilo. Protesti protiv predsjednika Bashara su prerasli u otvoreni građanski rat u kojem su učestvovali ISIL, proturska opozicija, Kurdi, proislamističke grupe među kojima je Hayat Tahrir al-Sham. Sve ove grupe su zastupale određene interese, a svima je bilo zajedničko što su režim nasljedne porodice Assad smatrali autokratskim. Zahvaljujući Rusiji i Iranu i snagama koje je podržavao Teheran, prije svih Hezbollah, Bashar el Asad je uspijevao da odoli i na kraju da slomi pobunu. Sukobi su ponovo intenzivirani od kraja novembra kada su antirežimske snage preuzele kontrolu u Halepu (Alep) i Idlibu. Na prostoru Sirije našle su se razne formacije, od ruskih, iranskih, turskih, američkih, raznih islamističkih grupa, kurdskih jedinica. Svi su ratovali za svoje interese. Iranci i Rusi su bili odani saveznici Bashara el Assada koji je zahvaljujući njima uspijevao da drži vlast u svojim rukama 24 godine, od smrti svog oca Hafeza el-Asada koji je došao na vlast u vojnom udaru u novembru 1970. i predstavljao je istog tiranina. Izostala je podrška Rusije i Irana, koja se tumači unutrašnjim teškoćama zbog rata u Ukrajini i posljedicama sukoba sa Izraelom. Sirijske snage su tako ostavljene od svojih ključnih saveznika i one su se pokazale nesposobnim da zaustave ofanzivu pobunjenika, pa su se jednostavno raspale. Niko izgleda nije očekivao tako brzu smjenu vlasti u zemlji koja je čekala 53 godine da se oslobodi porodice Assad, koja je pripadala manjinskoj šiitskoj grupi alavita (ima ih svega 12%). Assadova porodica bila je omrznuta u sunitski većinskoj Siriji a koja je svoju autokratsku vlast branila upotrebom najgore represije. Ali, pošto sve ima svoj vijek trajanja tako je i ovoga puta diktatura neočekivano brzo pala, što je zateklo i Izraelce i zapadne vlade. Ali, svi su manje više pozdravili odlazak Basharovog režima u ropotarnicu historije.

Svijet pozdravlja Basharov pad
Rusi su perući ruke od autokratskog režima u Damasku kazali da će se „Sirijci sada morati sami nositi sa građanskim ratom“. Čak su i Iranci, koji su pomogli u jačanju Basharovog režima, kazali da „poštuju jedinstvo Sirije i nacionalni suverenitet, da buduće odluke leže na narodu Sirije“ te da očekuju nastavak „dugogodišnih i prijateljskih odnosa između Irana i Sirije“. Svakako im nije promakao napad na ambasadu Irana i skidanje slika ubijenih generala Soleimanija i vođe Hezbolaha Hassana Nasrallaha. Pentagon je najavio zadržavanje američke prisutnosti u istočnoj Siriji, dok je Trump rekao da je je sirijski predsjednik „pobjegao iz svoje zemlje, nakon što je izgubio podršku Rusije, jer Putin nije bio zainteresiran da ga dalje štiti“, dok je francuski predsjednik Macron pozdravio vijest o padu Assada rekavši da je „pala barbarska država, napokon“. Slično su reagirali i njemački kancelar Scholz i drugi zapadni političari. Pobunjeničke snage predvođene Hayat Tahrir al-Sham-om ovladale su sirijskim gradovima, a u nedjelju su bez otpora ušle su Damask uz slavlje hiljada stanovnika. Kao neosporni vođa nametnuo se Ahmed al-Shara, poznat kao Abu Mohammed Al-Jawlani, koji je obećao da će Siriju voditi prema pluralističkoj demokratskoj budućnosti. Čini se da je svjesno isticao upravo takav pravac djelovanja, jer je HTS proglašen od UN i nekoliko država terorističkom organizacijom. Njeni nekadašnji odnosi sa Al-Kaidom su problematični i izazivaju zabrinutost. Jer, Al-Kaida poziva na borbu protiv „židova i kršćana“ a to širi strah u redovima manjinskih grupa. Šta sada treba raditi? Najprije, Jawlani treba stati „na loptu“, a čini se da ima ispravan pristup, jer je odmah pozvao na poštivanje alavitske, kršćanske i kurdske manjine. Ispravno je primijetio da sudbina demokratske Sirije zavisi od toga koliko će nove vlasti znati da spriječe povratak nasilja u zemlju koja živi u takvom stanju već decenijama. Ponovno zapadanje u haos jedna je od realnih opcija koja se nadvila nad „oslobođenom zemljom“. Potrebno je da raznobojna opozicija da šansu istinskom miru. Neophodno je stalno insistiranje na ujedinjenoj zemlji. Ljudima treba vraćati povjerenje u zajednički dostojanstven život, uz oslobađanje od stranih milicija koji remete odnose u zemlji. Ovo je nužno kako bi se pridobilo povjerenje osim lokalnog stanovništva i međunarodne zajednice koja će mjeriti baš svaki njen korak. Pobunjenici koji su osvojili vlast treba da se etabliraju kao kredibilna grupa koja može biti istinski partner u globalnoj borbi protiv terorizma. Ako se uzmu u obzir njegovi partnerski odnosi koje je uspio izgraditi u Idlibu sa drugim naoružanim opozicionim grupama, kao što su Liwa al-Haq i Jaysh al-sunna, CSIS, Harakat Nour al Dinn al-Zinki, može se reći da je Hayat Tahrir al-Sham na dobro putu. HTS mora izbjeći i kontakte sa ranijim saveznicima, kao npr. sa Huras al-Din, što predstavlja novi ogranak Al-Kaide u Siriji. Iako se pokušavaju predstaviti kao legitimna snaga, treba razumjeti prisutno podozrenje svijeta koji je iz Sirije navikao na vijesti o ekstremizmu i terorizmu.