Jeste li se ikada zapitali kako učiniti da donosite bolje i kvalitetnije odluke? Svi nosimo u sebi potencijal da dosegnemo sopstvenu istinu. Rušenjem barijera između iluzija i istine stječemo mogućnost da dostignemo ovu sposobnost.

U prethodnom članku smo se osvrnuli na intuiciju i razum te kako razvijanje istih doprinosi boljitku ličnog i društvenog života. U ovom tekstu ćemo proširiti i povezati koncept razvijanja intuicije s razvijanjem osjećaja za istinu te poboljšanjem psihofizičkog zdravlja. Spomenuli smo da prolaskom kroz proces somatske psihologije razvijamo bolju sposobnost razumnog promišljanja. Mehanizam putem kojeg dobivamo sposobnost razumnog promišljanja jeste time što ovim putem razvijamo unutarnji osjećaj za istinu.

Ovaj osjećaj za istinu jeste ono što je svakom ljudskom biću dano, te kada taj osjećaj nije “uprljan” porivima, intelektom i traumama, stječemo sposobnost iskrenog promišljanja i spoznaje kada i u kojoj situaciji nešto trebamo ili ne trebamo raditi. To je upravo taj intuitivni “glas utrobe” o kojem smo govorili u prošlom tekstu. Međutim, ono što intuiciju čini moćnom jest ta žila istine, ili osjećaj za istinu, koja kola našim tijelom. Naša sposobnost i jasnoća intuitivnog promišljanja dolazi iz naše sposobnosti da se što više približimo toj žili istine.

S druge strane, naše približavanje ovoj urođenoj istini doprinosi i psihofizičkom boljitku. Ljudi koji su pogođeni traumom, po definiciji, nisu u stanju da se pomire s nekom istinom koja leži u njima, te kao takvi pate kako na mentalnom, tako i na fiziološkom nivou. U tom smislu, naše tijelo i psiha teže ka istini kako bi bili zdravi, a nemogućnost da se povežemo s istinom ono je što nam izaziva probleme i bol. U ovom smislu, čitav psihoterapijski proces temelji se na nježnom rušenju barijera koje je osoba kreirala između sebe i unutarnje istine. Ovo rušenje barijera zapravo je lijek. Na taj način dolazimo do istinskog rasvjetljenja stare mudrosti iz duhovnih tekstova koja glasi da je istina ono što oslobađa.

Koncept ovog razumijevanja istine nije samo svojstven duhovnim tumačenjima, nego je popularan još od antičkih vremena. Po Aristotelu, da bismo mogli pojmiti istinu svakog predmeta, moramo znati njegovu formu i materiju. Materija je ono od čega je predmet građen, tj. njegova materijalna karakteristika, dok je forma funkcija predmeta. Kod živih bića ulogu forme zauzima “duša”. Ova Aristotelova “duša” ono je odakle dobivamo moderni naziv psiha i psihologija, od starogrčke riječi psyche, što znači duša. Važno je napomenuti da u Aristotelovom kontekstu riječ “duša” nema isto značenje koje koristimo danas. Bliži naziv za psyche, kontekstualno, bio bi životna energija. Upravo ova životna energija oslobađa se terapijskim putem, a ljudi oslobađajući svoju životnu energiju stječu osjećaj za istinu i počinju vraćati vitalnost i zdravlje svome tijelu, umu i razumu.

Ono što danas nazivamo podsviješću zapravo se krije u našem tijelu. Podsvijest nije nikakva misterija od koje smo nužno odvojeni i koju nismo u stanju pojmiti bez kompleksnih metoda tumačenja snova i žurnaliziranja istih. Ona se krije u nama samima, našem tijelu. Sva misterija psihologije dana nam je u tijelu ukoliko se čovjek udostoji istražiti te misterije. Gledanje na podsvijest kao nešto što je odvojeno od nas samih indikacija je da nismo zacijeljeni i da zapravo nismo u kontaktu s našom životnom energijom i unutarnjom istinom.

Zacijeljen čovjek, po značenju same riječi, jest cio, i kao takav ima prednost nad onima koji nisu u stanju doprijeti do svoje životne energije i unutarnje istine. Oni koji jesu u stanju doprijeti do svoje životne energije, po prirodi stvari, sposobniji su, otporniji i zdraviji od onih koji izbjegavaju istinu.

Promjena društva počinje promjenom nas samih. Sada zamislite društvo u kojem znatan broj ljudi stekne ovu sposobnost. Hrabrost kojom bi se napojilo javno mnenje, nakon jednog ovakvog preporoda, bi imalo neposredni rezultat i inicijaciju za promjenom! (NAP)