Kolumne
NAPADNUTA JE DRŽAVA!
|
|
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 11. January 2025. 18:01:01
Ko o čemu, kurva o poštenju.
Tako se posljednjih dana u Srbiji i svim njenim ispostavama, a prije svih u Republici Srpskoj, domaće „srpske“ vlasti „ubijaju“ dokazujući da su oni politički čistunci koji se bore za rigorozno tumačenje Daytona, za ostvarenje njegovih poruka i normi, a da ovi drugi, prije svih Bošnjaci i „politički“ stranci sa nametnutim Schmidtom ‒ to svakako nisu. I što se više upinju u svojim javnim komentarima da „dokažu“ istinitost svojih riječi sve mi se više čini da je tačna konstatcija kojom smo otvorili ovaj tekst.
Laž je srpski projekat. Uostalom, zar otac srpske nacije i prvi predsjednik SRJ Dobrica Ćosić nije javno rekao da je laž srpski državni interes.
„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno".
Ove riječi su došle nakon razlaza Ćosića sa Titom 1968.godine i znatno prije njegovog osmišljavanja Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti 1986. na tragu u kojem će svetosavski nacionalizam aktivno učestvovati u obnovi velikosrpske ideologije (koja nikada nije bila uništena u SK Srbije), i koji će se razviti u ratobornu fašističku neman. Ishod je bio katastrofalan za sve narode, rastureni su zajedničko društvo i država. Umjesto srednje razvijene države na južnoslovenskom prostoru su stvorene „banana državice“ (sa izuzetkom Slovenije) često sa tragikomičnim likovima na njihovom čelu. Ali, iz ovoga rata, kojemu je imanentna agresija Srbije na svoje susjede, nije se naučilo ništa. Posebno ne u Srbiji, kolijevci razarajućeg nacionalizma, pa danas ne samo da nije smanjen nacionalšovinizam nego je i pojačan dolaskom Aleksandra Vučića koji je ponikao u krilu svog mentora Vojislava Šešelja. U prvim godinama nakon Daytona dok je u Predsjedništvu BiH bio Alija Izetbegović, a kasnije i Živko Radišić do 2002, ovakvih destrukcija u kriminalnom dosegu, nije bilo. Istina srpski nacionalizam u manjem entitetu je postojao, ali ne ovako raspaljen kao danas. Istina, ni vlast u Srbiji, koja proizvodi i potpiruje nacionalizam, nije bila snažna, a kako se završila ova uzdržanost najbolje govori primjer ubistva premijera Đinđića u martu 2003. godine.
Realizacija srpskog sveta na djelu. Sada da se vratim na posljednje obilježavanje 9. januara. Ove proslave me podsjete na Abdićeve prvomajske parade sa „radnim ljudima“ na traktorima, sa srpovima, čekićima i kombajnima. Istina je da srpske parade predstavljaju politički kič, pokušaj imitiranja države, u kojem pred Dodikom i njegovim ikebanama, defiliraju policijaci, civilna zaštita i ne znam ko još sve ne. Oni „obiježavaju“ dan kada su 1992. samoproglasili nelegalnu tzv. ''Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu". U ustavnom tekstu ove pravno nepostojeće tvorevine napisali su da je ona sastavni dio velikosrpske države, odnosno tzv. krnje Jugoslavije koju su u to vrijeme činili Srbija i Crna Gora. Po toj neosnovanoj i nimalo bezazlenoj konstrukciji, bh. entitet RS je, tumače ovi kvaziutemeljitelji, nastao prije države Bosne i Hercegovine. Falsificirajući pravno, povijesno i činjenično stanje tvrde da je BiH nastala tek u Daytonu novembra 1995. spajanjem „dvije države“, Republike srpske i Federacije BiH. Ovdje je riječ o pokušaju prevare i krivotvorenja Daytonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH, čime se potvrđuje moja izrečena teza o neprestanim srpskim lažima koji je dio projekta o kojem je upečatljivo govorio Dobrica Ćosić. Ne treba, međutim, nikako potcijeniti ove manifestacije srpskog nacionalizma koje djeluje mobilizatorski i propagandno prema prosječnim građanima, većinom Srbima (dok manjinski Bošnjaci i Hrvati ovo prate sa jezom jer ih podsjeća na preživljene dane prije više od tri decenije), nego i prema državi BiH, a posebno prema vanjskim adresama koje su lakmus papir.
Napraviti red u državi. Ovogodišnja proslava u Banja Luci okupila je cijeli srpski establišment iz Beograda. Njihovo prisustvo je trebalo da omalovaži BiH, a izrečeni govori da je ponize. Čuli smo tirade prijetećih riječi od srbijanskih gostiju, a naročito drsko obraćanje imao je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin, proskribovani čovjek sa američke liste. U zapaljivom govoru svega se „nadrobio“. Svuda je vidio juriše na Srbe kojima se pokušavaju srušiti političari i vlast u Srbiji aludirajući na proteste studenata a da je na sličan način na meti i čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik protiv kojega se pred Sudom BiH vodi postupak koji bi ga, bude li osuđen, mogao stajati političke karijere. Poenta Siniše Karana iz RS-a, koji se svojim govorom predstavio kao pijun Beograda, bila je još radikalnija: ili sloboda Dodiku ili kraj BiH (sic!). Izdvajam još jednu Vulinovu tvrdnju da BiH nije garant RS-a već da je Srbija čuvar Daytona. Da li stvarno ne zna ili se provalio iz neznanja, ali da mu kažem da je Srbija kao i Hrvatska samo svjedok Dejtonskog mirovnog sporazuma. Obojica Srba, bosanski i onaj originalni, govorili su usklađeno na platformi secesije odnosno svesrpskog sabora, što je veoma opasno, jer je orkestrirano. Tužilaštvo bi u svakoj državi imalo pune ruke posla. U BiH kao da se ništa ne dešava, a država zapravo gori. Za posljednjih 30 godina tužilaštvo je po ovom pitanju radilo veoma traljavo, skoro bez ikakvih rezultata, izuzev nekih usiljenih jalovih akcija koje nikada nisu makle smjesta. Ovdje je napadnuta država, a država je tekovina za koju se moraju boriti svi, naročito državna vlast koja je ruku na srce ovdje pala na ispitu. Kao primjer navodim referendum u Kataloniji kada je španska država reagirala munjevito oktobra 2017. godine. Ono što bi svaka država trebala uraditi je uhapsiti organizatore pobune, jer je riječ o pobuni čiji je cilj razvaljivanje države BiH. Ona mora pokazati zube onima koji je pokušavaju razvaliti. Ako ne može sada uhapsiti organizatore i podstrekače, može otvoriti slučajeve. Za to je pretpostavka da intertni tužioci i bh. sudovi treba da urade svoj dio posla. Doći će na red i „hodžino da se samelje“. Tako se gradi država, a ne da za nerad dobijaju izvanredne plate. Bosanskohercegovački slučaj je pretežak za domaće aktere i jedino rješenje vidim u novoj međunarodnoj konferenciji koja bi počistila nered u Daytonskom papiru i stvari postavila na pravo mjesto.
Tako se posljednjih dana u Srbiji i svim njenim ispostavama, a prije svih u Republici Srpskoj, domaće „srpske“ vlasti „ubijaju“ dokazujući da su oni politički čistunci koji se bore za rigorozno tumačenje Daytona, za ostvarenje njegovih poruka i normi, a da ovi drugi, prije svih Bošnjaci i „politički“ stranci sa nametnutim Schmidtom ‒ to svakako nisu. I što se više upinju u svojim javnim komentarima da „dokažu“ istinitost svojih riječi sve mi se više čini da je tačna konstatcija kojom smo otvorili ovaj tekst.
Laž je srpski projekat. Uostalom, zar otac srpske nacije i prvi predsjednik SRJ Dobrica Ćosić nije javno rekao da je laž srpski državni interes.
„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno".
Ove riječi su došle nakon razlaza Ćosića sa Titom 1968.godine i znatno prije njegovog osmišljavanja Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti 1986. na tragu u kojem će svetosavski nacionalizam aktivno učestvovati u obnovi velikosrpske ideologije (koja nikada nije bila uništena u SK Srbije), i koji će se razviti u ratobornu fašističku neman. Ishod je bio katastrofalan za sve narode, rastureni su zajedničko društvo i država. Umjesto srednje razvijene države na južnoslovenskom prostoru su stvorene „banana državice“ (sa izuzetkom Slovenije) često sa tragikomičnim likovima na njihovom čelu. Ali, iz ovoga rata, kojemu je imanentna agresija Srbije na svoje susjede, nije se naučilo ništa. Posebno ne u Srbiji, kolijevci razarajućeg nacionalizma, pa danas ne samo da nije smanjen nacionalšovinizam nego je i pojačan dolaskom Aleksandra Vučića koji je ponikao u krilu svog mentora Vojislava Šešelja. U prvim godinama nakon Daytona dok je u Predsjedništvu BiH bio Alija Izetbegović, a kasnije i Živko Radišić do 2002, ovakvih destrukcija u kriminalnom dosegu, nije bilo. Istina srpski nacionalizam u manjem entitetu je postojao, ali ne ovako raspaljen kao danas. Istina, ni vlast u Srbiji, koja proizvodi i potpiruje nacionalizam, nije bila snažna, a kako se završila ova uzdržanost najbolje govori primjer ubistva premijera Đinđića u martu 2003. godine.
Realizacija srpskog sveta na djelu. Sada da se vratim na posljednje obilježavanje 9. januara. Ove proslave me podsjete na Abdićeve prvomajske parade sa „radnim ljudima“ na traktorima, sa srpovima, čekićima i kombajnima. Istina je da srpske parade predstavljaju politički kič, pokušaj imitiranja države, u kojem pred Dodikom i njegovim ikebanama, defiliraju policijaci, civilna zaštita i ne znam ko još sve ne. Oni „obiježavaju“ dan kada su 1992. samoproglasili nelegalnu tzv. ''Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu". U ustavnom tekstu ove pravno nepostojeće tvorevine napisali su da je ona sastavni dio velikosrpske države, odnosno tzv. krnje Jugoslavije koju su u to vrijeme činili Srbija i Crna Gora. Po toj neosnovanoj i nimalo bezazlenoj konstrukciji, bh. entitet RS je, tumače ovi kvaziutemeljitelji, nastao prije države Bosne i Hercegovine. Falsificirajući pravno, povijesno i činjenično stanje tvrde da je BiH nastala tek u Daytonu novembra 1995. spajanjem „dvije države“, Republike srpske i Federacije BiH. Ovdje je riječ o pokušaju prevare i krivotvorenja Daytonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH, čime se potvrđuje moja izrečena teza o neprestanim srpskim lažima koji je dio projekta o kojem je upečatljivo govorio Dobrica Ćosić. Ne treba, međutim, nikako potcijeniti ove manifestacije srpskog nacionalizma koje djeluje mobilizatorski i propagandno prema prosječnim građanima, većinom Srbima (dok manjinski Bošnjaci i Hrvati ovo prate sa jezom jer ih podsjeća na preživljene dane prije više od tri decenije), nego i prema državi BiH, a posebno prema vanjskim adresama koje su lakmus papir.
Napraviti red u državi. Ovogodišnja proslava u Banja Luci okupila je cijeli srpski establišment iz Beograda. Njihovo prisustvo je trebalo da omalovaži BiH, a izrečeni govori da je ponize. Čuli smo tirade prijetećih riječi od srbijanskih gostiju, a naročito drsko obraćanje imao je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin, proskribovani čovjek sa američke liste. U zapaljivom govoru svega se „nadrobio“. Svuda je vidio juriše na Srbe kojima se pokušavaju srušiti političari i vlast u Srbiji aludirajući na proteste studenata a da je na sličan način na meti i čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik protiv kojega se pred Sudom BiH vodi postupak koji bi ga, bude li osuđen, mogao stajati političke karijere. Poenta Siniše Karana iz RS-a, koji se svojim govorom predstavio kao pijun Beograda, bila je još radikalnija: ili sloboda Dodiku ili kraj BiH (sic!). Izdvajam još jednu Vulinovu tvrdnju da BiH nije garant RS-a već da je Srbija čuvar Daytona. Da li stvarno ne zna ili se provalio iz neznanja, ali da mu kažem da je Srbija kao i Hrvatska samo svjedok Dejtonskog mirovnog sporazuma. Obojica Srba, bosanski i onaj originalni, govorili su usklađeno na platformi secesije odnosno svesrpskog sabora, što je veoma opasno, jer je orkestrirano. Tužilaštvo bi u svakoj državi imalo pune ruke posla. U BiH kao da se ništa ne dešava, a država zapravo gori. Za posljednjih 30 godina tužilaštvo je po ovom pitanju radilo veoma traljavo, skoro bez ikakvih rezultata, izuzev nekih usiljenih jalovih akcija koje nikada nisu makle smjesta. Ovdje je napadnuta država, a država je tekovina za koju se moraju boriti svi, naročito državna vlast koja je ruku na srce ovdje pala na ispitu. Kao primjer navodim referendum u Kataloniji kada je španska država reagirala munjevito oktobra 2017. godine. Ono što bi svaka država trebala uraditi je uhapsiti organizatore pobune, jer je riječ o pobuni čiji je cilj razvaljivanje države BiH. Ona mora pokazati zube onima koji je pokušavaju razvaliti. Ako ne može sada uhapsiti organizatore i podstrekače, može otvoriti slučajeve. Za to je pretpostavka da intertni tužioci i bh. sudovi treba da urade svoj dio posla. Doći će na red i „hodžino da se samelje“. Tako se gradi država, a ne da za nerad dobijaju izvanredne plate. Bosanskohercegovački slučaj je pretežak za domaće aktere i jedino rješenje vidim u novoj međunarodnoj konferenciji koja bi počistila nered u Daytonskom papiru i stvari postavila na pravo mjesto.
