Bošnjak je borben kada ga golorukog napadnu. Oštar je kada treba svoga za drugog sasjeći. Šuti, kada mu psuju i majku i džamiju. Njuši krv ali svaki put dozvoli da mu je drugi prolijevaju. Avlija mu Kapija.

U promišljanju o nama Bošnjacima, potpuno svjestan svake kapi krvi šehida, stid me je. Stidim se travke na koju stanem jer ispod je kost šehida. Stidim se u sjećanju na zlatne sinove moje poginule drugove, zbog ovih zahrđalih a pohlepnih. Baška me stid neznanja kojim se najprije pokažemo. A samo nama muslimanima Bog je spustio Knjigu i poručio nam, Uči u ime Gospodara svoga!

Stid me je što od Meke napraviše turističku destinaciju a Kaba ko toranj u Pizzi, pa se samo slikaju. Stid me je, kad vidim hadžiju ili hadžinicu, vratili se po onoj, “vo u Rim, vo iz Rima.” Stid me je hafiza što sa mimbera zabavlja džematlije da mu se i bezobrazluci omaknu. Stid me je hodžinice što poprsjem osvaja virtualni svijet i broji preglede. Stid me je da vjerovanje pokazujemo bezobrazno ko stidna mjesta a harami se redaju i povećavaju. Stid me je, da nam ulema drži dersove na svakom koraku, najčešće za pare, rijetko za sevap, a ummet sve više nazaduje. Stid me je da nikad više doktora nauka i magistara a nikad više gluposti kao rezultanta među Bošnjacima. Stid me je da obrazovanje iz dana u dan stagnira a imamo najbrojniji vladajući aparat u svijetu. Stid me je da su kupljene diplome osvojile pozicije u duhovnom i svjetovnom vrhu. Na to sam upozoravao još prije dvadeset godina. Džaba! Stid me, nikad se više nije spominjalo Boga a bilo više ubistava, prostitucije, lopovluka, laži i nepoštovanja, kao sada.
Stida skoro da i nema! Ili malo kao na stabljici što ima bijeli cvijet (stidna trava, op.a), ima ga samo trun.

A Bošnjak, svejedno vjernik ili ateista, miri se da mu pišaju uz džamije, da mu psuju i majku i državu. Šuti! Bošnjak šuti i kada mu brišu prošlost. Kada mu dva milenija Bosne guraju u “titinu tvorevinu” kako to kažu komšije i susjedi. Bošnjak je šutio i kada mu sarajevski profesor prodao stećke pa više nisu samo bosanski, nego i srpski, i hrvatski i crnogorski. Bošnjak šuti, i kada jedan od Bošnjaka, također profesor, briše veličanstveno ime bošnjačke zajednice kulture “Preporod.” I svaki put Bošnjak šuti jer ima neki ćar. Nek je samo meni dobro pa makar i muha uletjela u guzicu. Za uhar je!

Bošnjak podržava fašistu i nobelovca tvrdeći da nam je malo rek’o u svome pismu mržnje. Bošnjak odlazi u Beograd da postane zvezda. Bošnjak je u delirijumu kada se slika sa ženom krvnika a šuti kada po šeheru marširaju gologuzi pod zastavom kulture. Vele to je sad normalno. Ima i onih Bošnjaka, koji me potapšu po ramenu, “dobro ti ono pišeš” ali samo da njihovoj guzici šta ne zafali. Ne dao Bog! Moj Bože ponekad se pitam, poput glumca Emira u njegovoj monodrami, zašto Bošnjak tako lahko izda Bošnjaka rođaka i komšiju? Zašto brani ratnog zločinca i njegove saučesnike, uvjeravajući me, on je fin. Moj Bože, kako to Bošnjak uzima za prijatelja saučesnika u zločinu, kada su pobili moje komšije, spalili moje selo, gledali mučenje mog rođenog brata teško ranjenog, i uvjeravaju me kako je on sada fin. Moj Bože, hoćemo li jednom do kadije a da u glavama imamo mrvu svjesnosti o sebi i svome postojanju. Moj Bože, hoćemo li jednom uspraviti vrat u miru a da za to ne čekamo rat koji nam redovno nametnu.

Čini se, Bošnjak je ko češka sobarica! Čeka svoj dvanaesti genocid. Mirno gleda kako joj/mu zavlače ruku tamo đe samo rođena mater je mogla i ruše državu, prodajući resurse za sitnu paru. Jer Bošnjak je od prijeratnog sitnog lopova i kokošara pokrenuo biznis, hej “kompany trade”, dijete mu vozi “Ferarija.”

Samo ne plaća PDV!
Ne mora svaki Bošnjak imati biznis. Ne mora svaki voziti “Ferarija”! Ne mora svaki Bošnjak davati vjeru za večeru. Ne mora dijeliti statuse “daija lelemudana,” i misliti kako vjera od njega počinje. Ne mora se deklarisati ko peder ili lezbejka zarad pojavnosti u svijetu modernosti. Ne mora svaki Bošnjak biti neko samo kada to zapad kaže. Ali ne smije Bošnjak biti bez PDV-a. Mora se platiti!

Prodao dušu vragu i čeka da mu se “primi dova.” Prodao dušu vragu da rođenu majku ne obilazi, ali “daija” mu reko u kojem ćošetu kod Kabe dove se primaju i Bošnjak ide tamo. Prodao dušu vragu i čeka da mu se na ekranu pojavi pravedan vođa. Kad ono tamo budala. Ili u najmanju ruku šupak. Prodao dušu vragu i čeka da u obrazovanju izučava svoj bosanski jezik, svoju kulturu, svoju povijest, svoju prirodu a da mu to sve “odobre” oni koji mrze vjeru, jezik, državu Bosnu i Hercegovinu. Kako?

Ne može se Bošnjače živjeti mukte, mora se platiti PDV. Na život, na obrazovanje, na jezik, na vjeru, na kulturu, na državu. A to znači biti svjestan sebe. Svjestan, da si Bošnjak u srcu Evrope i kada spavaš. I na tabutu! Moraš Bošnjače biti dio sistema. Dio zajednice, i duhovne i svjetovne. Aktivno učestvovati, kritički reagovati i tako držati ih jačim a ne biti ovca samo zato što to vuk od nas traži. To znači, ne možeš blagosloviti harame od subote do četvrtka, a uoči petka ubjeđivati ummet u moralnost. Petak je svima duhovna vaga za prošlu heftu. To znači, ne možeš sticajem okolnosti završiti univerzitet. Tako se postaje ništavilo ma kakav konto imao na računu. To znači, ne smiješ za lopova reći da je gospodin a on obično govno. Ne smiješ reći dobro je samo kada je tvoj tanjir pun a komšija ti gladan ma koje vjere bio. I još reći ja sam vjernik. Nisi! Tako si samo Bošnjak bez PDV-a. Pa ti eto Bošnjače bujrum!