U Prijedoru, gradu na obalama Sane, prije Drugog svjetskog rata živjela je mala, ali složna jevrejska zajednica. Njihov broj nije bio velik, ali njihov doprinos životu grada bio je neprocjenjiv. Sjećanja na tu zajednicu, koja je u vihoru rata gotovo potpuno nestala, i dalje žive među rijetkima koji pamte, ili kroz tragove njihovog postojanja – zapuštene grobove, pokoju zgradu, i poneko prezime koje nosi teret sjećanja.

Prijedorski Jevreji bili su trgovci, zanatlije, intelektualci. U čaršiji su vodili male radnje, krojačke, zlatare i dućane sa tkaninama. Bili su dio tkiva grada, povezani sa svojim komšijama Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Uspostavili su harmonične odnose sa svim zajednicama, dijelili su i dobro i loše – radost praznika i tegobe siromaštva.

Međutim, dolazak fašističke NDH i sprovođenje rasnih zakona 1941. godine značio je početak kraja za ovu zajednicu. Prijedorski Jevreji bili su među prvima na udaru. Oduzeta im je imovina, zabranjeno bavljenje trgovinom i zanatima, a većina njih ubrzo je deportovana u logore smrti. Iz tog doba ostala su svjedočanstva o noćima kada su ljudi u uniformama dolazili po njihove komšije. Njihove kuće su ostajale puste, a porodice nestajale.Najveći broj prijedorskih Jevreja završio je u logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Jadovno. Među njima su bile i cijele porodice, poput porodice Papo, Montiljo i Albahari. Njihove priče prekinute su prije nego što su stigle da budu ispričane. Oni koji su preživjeli rijetko su se vraćali u grad koji ih više nije mogao prepoznati.

Nakon rata, zajednica je bila svedena na tek nekoliko pojedinaca. Njihovo jevrejsko groblje, koje i danas postoji, jedno je od rijetkih svjedočanstava njihovog postojanja. Zapušteni nadgrobni spomenici govore o generacijama koje su živjele i nestale. Na tom mjestu tišine i sjećanja čuva se priča o zajednici koja je nekada bila sastavni dio života Prijedora.

Nažalost, grad na Sani je pred kraj 20. vijeka ponovo ušao u crne hronike na savjest cijelog čovječanstva. Ovoga puta sudbinu Jevreja doživjeli su Bošnjaci, koji su ubijani, deportovani, raseljavani. Ponovo je, pred očima cijelog svijeta, jedan narod doživio golgotu od koje se nije oporavio ni u decenijama koje su slijedile nakon nje. Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje postali su simboli ljudskog stradanja i neljudskosti, a masovna ubistva, uključujući i zločin na Korićanskim stijenama, ostavili su neizbrisive ožiljke.Da li će građani Prijedora konačno u ovom vijeku doživjeti katarzu i osuditi sve zločine, okrenuvši se stvaranju boljeg i pravednijeg društva? Ovo pitanje ostaje otvoreno, jer bez priznanja istine nema pravog pomirenja.

Danas, kada se sjećamo holokausta, sjećamo se i prijedorskih Jevreja – ljudi čija su imena možda zaboravljena, ali čije postojanje mora ostati zabilježeno. Istovremeno, ne smijemo zaboraviti ni stradanja Bošnjaka, koja su se desila pred našim očima u vremenu koje smo smatrali civilizovanim. Njihove priče su upozorenje, opomena da se užasi prošlosti ne smiju ponoviti. Na nama je da očuvamo uspomenu na sve žrtve, da pričamo priče o komšijama koji su nekad živjeli među nama, i da gradimo svijet u kojem se takva zla više nikada neće dogoditi.Prijedor bez svojih Jevreja i Bošnjaka ostao je osiromašen, ne samo brojem, već i duhom. Ali sjećanja na njih su još uvijek živa u tihim noćima iznad Sane, u priči koju svaka generacija mora ispričati narednoj. Samo istina i pravda mogu donijeti mir dušama onih koji su stradali i pružiti nadu u bolju budućnost za one koji ostaju.