Da je Bosna i Hercegovina normalna država, onda bi jedna rečenica doživotno presuđenog ratnog zločinca, Milana Lukića, izgovorena na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, bila dovoljna da se iz svih nastavnih planova i programa izbaci ono što je napisao Ivo Andrić! Monstrum koji je između ostalih zločina u Višegradu zapalio dvije kuće i tako ubio oko sto dvadeset žena, djece i staraca, rekao je da mu je knjiga naslova „Na Drini ćuprija“ dala pravo na osvetu. On je u njoj pročitao da su Turci bez razloga ubijali Srbe i žive ih nabijali na kolac!

Sigurno nije bilo dosadno rahmetli profesoru Muhsinu Rizviću i profesoru Rusmiru Mahmutćehajiću pa su potrošili veliko vrijeme da bi napisali knjige u kojima su razotkrili pogani nijjet, vješto skriven u (ne)djelima nobelovca Ive Andrića! Dobro znamo danas i šta je bio razlog da akademik Muhamed Filipović kaže da je pisanje Ive Andrića nanijelo veće zlo Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prošle, a profesora, rahmetli Nijaza Durakovića da tu spodobu, grobara Bosne i Bošnjaka, nazove političkim đubretom i smradom!? Na istom fonu o fašisti i nobelovcu Ivi, pisao je rahmetli profesor Munib Maglajlić, a danas isto tako o njemu loše misle, govore i pišu akadedimici Ferid Muhić i Esad Bajtal! Ovih dana se u razotkrivanju mita o Ivi Andriću, prvi put javio i autor sa hrvatskih prostora.
Književnik Davor Krstić u knjizi naslova „Ivo Andrić - kronika jednog beščašća“ argumentovano, na kritički način, objavio je svoj pristup Andrićevom diplomatskom, političkom i književnom, prije svega fašističkom, radu.

Uglavnom, ova lažljiva pogan od čovjeka koga je prijatelj Bosne i njegov suvremenik, Miroslav Krleža, uvijek titulirao sa fra-beg Ivo, aludirajući na njegovo porijeklo, znajući da mu je majka katolkinja, a otac musliman, razotkrilo je, do kraja, sebe i svoj kompleks u jednoj rečenici vlastitog pisma koje je napisao prijatelju, a glasi:
“Mene ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice (misli na Muhmameda a.s.) guši, pa sam više u Beogradu, nego u Bosni“.

Alarmantna je činjenica da su na bosansku društveno političku scenu stigli i stalno pristižu momci i djevojke koji su kroz svoje obrazovanje osakaćeni i intelektualno deformisani. Njih su učitelji i profesori, po nastavnom planu i programu koji se nije mijenjao unazad četrdeset, pedeset godina, između mnogih nebuloza učili i još uvijek uče da je nobelovac Ivo Andrić književni genije koji je iz ljubavi pisao o Bosni, a njegovu dobronamjernost Bošnjaci nikada nisu shvatali ni prepoznali! Nisu im kazali da je ta spodoba lagala i izmišljala bošnjačka zlodjela za vladavine Osmanlija da bi okrivila, ponizila i žigosala ovaj domicilni narod, a veličala pravoslavce dodjeljujući im ulogu žrtve i nazivajući ih Srbima u vremenu kada to oni nisu mogli biti. U tom vaktu oni su nazivani ćivćijama, (nadničarima). Zbog njegovih laži i falsifikovanja istine, koje je bivša država ciljano afirmisala i glorifikovala, bosanski Srbi mrze i preziru Bošnjake, a Bošnjaci natovareni naslijeđenom, navodnom turskom krivicom, primorani su na konstantno pravdanje koje je odavno postalo samoponižavanje. Zbog toga su, kroz vrijeme, bježeći od sebe i takvog „svog“ naroda, oponašajući Srbe i dodvoravajući im se, srpski podanici i sluge postajali: Meša Selimović, Dževad Galijašević, Salih Selimović, Nemanja Emir Kusturica, Muharem Bazdulj...

Oni su samo neki od prodanih duša, a trenutno ih u redu, na čekanju da ostvare taj status i dobro se unovče u Srbiji, ima sve više i više jer država Bosna i Hecegovina u svom nehatu i sljepilu, baca ogromne novce proizvodeći svoje buduće rušitelje. Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu je bio leglo nekadašnjih velikosrpskih perjanica, uposlenika, a kasnije i haških osuđenika poput Biljane Plavšić i Vojislava Maksimovića. Zahvaljujući tradiciji u njemu se brojčano i danas najviše deformiše i „preodgaja“ bošnjačke omladine!

S obzirom na ono šta uče i kako ih uče, nije nikakvo čudo što čitamo u bosanskoj dnevnoj štampi da su ratni zločinci Draža Mihajlović i Rafael Ranko Boban iz Gruda, osnivač pokreta ustaša crnokošuljaša, bili isti fašisti kao što su, navodno, rahmetli Mustafa Busuladžić, Husein Đozo i Sulejman Pačariz! Iz tog razloga, pišu „naši“ novinari, njihova imena nisu adekvatna za nazive sarajevskih ulica i pod hitno ih treba zamijeniti. Možda imenima ujaka i stričeva više nego diskutabilnog trebinjskog navodnog heroja, Srđana Aleksića!? Žalosno je da tako zaista i misle dojučerašnji bosanski studenti, a današnji novinari i književnici čije su školovanje najvećim dijelom platili Bošnjaci! Oni potkopavaju temelje vlastite države, a da toga nisu svjesni i čine to u ubijeđenju da je ispravno jer, tako su učili! Najbolnija je činjenica da nikakve reakcije javnosti, na ove laži, nema!

Već dugo vremena traje ogavni proces izjednačavanja krivice u broju zločina počinjenih tokom agresije na državu Bosnu i Hercegovinu! Fabrike laži su u punom pogonu. Ovo vakum vrijeme je fantastična prilika da oni, u istu ambalažu laži i prevara, upakuju i događaje iz Drugog svjetskog rata koji su se dešavali u Bosni. Ogromnu pomoć u realizaciji tih planova imaće i imaju u defektno školovanoj bosanskoj omladini koja je oboljela i već metastazira u rak našeg društva, kojeg uveliko i razara. Apsurdna je činjenica da ni šehidska djeca nisu rijetka među tim kvislinzima! A, najveće žrtve će na kraju biti, zna se, zaglupljeni i zatupljeni Bošnjaci! Oni se uz pivu i rakiju svakodnevno, u novonastalim parodijskim pjesmama posebno, ne prestaju napominjati da popuste politiku, jer je to ćorav posao! Govoriće im se tako sve dok se jednog dana ne probude sa ponovno nabačenom omčom ropstva oko vrata, stegnutom, ovaj put, rukama vlastite „visoko“ obrazovane djece!