Odmor izraelskih vojnika u Dubaiju. Pet hiljada pripadnika izraelske vojske koji su ratovali u Gazi i pokazali zadivljujuće „junaštvo“ u ubijanju nedužnog palestinskog stanovništva, ovih dana se odmara na plažama Dubajia sve o trošku Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ovo je dio saradnje između Izraela i UAE koja je do 2000. bila potpuno nezamisliva, a od polovine septembra te godine je postala novi obrazac u odnosima te zalivske države koja je zajedno sa Bahreinom potpisala u Washingtonu, uz posredovanje Trumpove administracije, „istorijski mirovni sporazum“ poznat kao Abrahamski sporazum. Ponosni Trump, kao arhitekta novih odnosa na Srednjem istoku, otišao je korak dalje pa ga je nazvao „zorom novog Bliskog istoka“. Kasnije su se pridružili još Maroko i Sudan, a od ranije su pune diplomatske odnose sa Tel Avivom imali Egipat (od 1978.), Jordan (od 1994.), a kasnije i Mauritanija (1999.). Saradnja Izraela i UAE je imala izuzetno snažnu uzlaznu liniju, pa je premijer Izraela u to vrijeme Naftali Bennett u decembru 2021. posjetio Abu Dhabi i razgovarao sa predsjednikom UAE Mohamedom bin Zayedom al-Nahayanom. Već narednog mjeseca stigao je i izraelski predsjednik Isaac Herzog i to je kulminacija međusobnih veza između dojučerašnjih protivnika. Proklamovano prijateljstvo je bilo vidljivo „uljepšavanjem“ zgrada u bojama izraelske zastave. Postavlja se pitanje zbog čega je došlo do promjene u politici Emirata, koja je prije toga iako zapadna ipak bila na arapskom tragu. Čini se da su u UAE vidjeli mogućnost unapređenja svoje vojne moći koju su manifestirali i u drugim zemljama, kao npr. u Jemenu u sukobu sa Ansar Allah (huti) i u Libiji. Amerikanci su ih izgleda dodatno osnažili obećavajući im napredno naoružanje, nevidljive lovce F-35 i ratne zrakoplove EA-18G Growler, što je dotada bilo nezamislivo. Sada je u opticaju nabavka izraelskog protivoklopnog sistema Željezna kupola. Osim toga tu su i ekonomski razlozi kao i turistička ponuda. Ipak, čini se da je presudan faktor bio Iran, koji se doživljava kao velika prijetnja. Slično je i sa Bahreinom gdje u šiitskom okruženju vlada sunitska manjina oko kralja šeika Hamad bin Isa Al Khalifah (Halife). Za jevrejsku državu je ovo bio važan prodor u arapske redove. Oni su dosada bili frustrirani činjenicom da je arapski svijet do mirovog sporazuma sa Egiptom (1979.) i Jordanom 1994. u Wadi Arabe kolektivno izlolirao Davidovu zemlju. U međuvremenu je Trump u egzaltiranom stanju rekao da je to ogroman podstrek za strategiju „maksimalnog pritiska“ na Iran. Ovu pobjedu Trump će vješto koristiti u svojim kampanjama kod američkih kršćanskih evangelista koji su značajan dio glasačkog tijela republikanaca. Ovim je itekako doprinio raspadu jedinstva među Arapima, što se na kraju jasno vidjelo u posljednjem ratu Izraela protiv Palestinaca u Gazi. U tome je Izrael kako se vidi s početka ove priče postigao odlične rezultate koji su doveli do plodne saradnje na obavještajnom planu sa zalivskm zemljama. O tome govore djelomično i saznanja bh. hadžija koji su po povratku u zemlju pričali o restriktivnoj politici u odnosu na posjetioce za vrijeme posljednjeg obreda u Meki.

Saudija u delikatnoj poziciji. Šta o svemu misli moćno Kraljevstvo Saudijska Arabija? Ova zemlja se nalazi u delikatnoj situaciji. Proamerički je orijentirana, ali mora da vodi računa o svom islamskom pedigreu. I pored uspostavljenih obavještajnih veza sa Izraelom dvor u Rijadu još ne smije preduzimati radikalnije korake. Nakon pokolja koji je učinila izrealska vojska u Gazi, Monarhija je suspendovala razgovore o normalizaciji odnosa sa cionističkom državom. Saudijci su mnogo više antiizraelski raspoloženi nego u UAE, računajući i kralja Selmana koji je još uvijek na tronu, iako faktički vlada njegov sin Muhamed (MBS) koji je skloniji postizanju sporazuma sa Izraelom. Čini se da Saudijci potpuno kontrolišu Bahrein i djelomično UAE. Manama nikada ne bi potpisala sporazum da nije dobila odobrenje iz Rijada, a koordinacija je postojala i sa režimom UAE. U ovom trenutku Saudijci još ne mogu ući u direktne veze sa Izraelom, iako postoji obavještajna saradnja, jer su oni kreatori arapskog mirovnog sporazuma koji stavljaju u središte nezavisnost Palestine. Hepiend saudijsko-izraelskih odnosa se očekivao pred samu agresiju na Gazu, ali se odustalo od te ideje i ona je ostavljena za povoljnije vrijeme. Osim toga tu su i obaveze koje je preuzela Saudija nakon samita Arapske lige i OIC u Rijadu 12. 11. 2024. o okončanju izraelske okupacije arapskih teritorija i arapskim mirovnim planom iz 2022. godine. Pritisak Trumpa na Zalivske zemlje da normalizuju svoje veze sa Izraelom bit će nastavljen posebno u smislu daljeg potkopavanja palestinskog pitanja i stvaranja osnove za moguće vojni odgovor SAD prema Iranu. Šta će od toga imati zalivske zemlje koje se tjeraju u proizraelsko dvorište? Skoro ništa. Niti se npr. Jordan okoristio diplomatskim odnosima sa Izraelom, a ni Egipat. Prva zemlja je ostala uskraćena za suverenitet nad izvorima voda, a podložna je uz to i velikoizraelskim pretenzijama što je otvoreno nagovijestio ministar Smotrich u Parizu 2023. godine. Jordanci su napravili još jednu grešku. U aprilu 2024. su obarali iranske letjelice nad svojom teritorijom i tako branili Izrael. Čini se da je glavni cilj apsolutističkih vladara zalivskog podneblja očuvanje moći svojih dinastija i neprikosnovenih pozicija unutar njihovih država suočenih sa odjekom arapskog proljeća koje su koštale života libijskog vođe Gaddafija, a vlasti predsjednike Egipta Mubaraka, Tunisa Ben Alija i Sirije El Assada.