Danas, ovog 24. februara, navršavaju se tri godine od početka herojske borbe Ukrajine i njenog naroda za slobodu i nezavisnost protiv ruskog okupatora i agresora – protiv odavno krvavih vojnih jedinica koje sprovode volju još krvavijeg Putinovog Kremlja, simbola tiranije, podzemlja i nečovječnog stradanja. Iz zlokobnih odaja „vučje jazbine“ Kremlja orkestrira se ratni pohod koji nije samo vojna agresija, već pokušaj istrebljenja jednog naroda i njegove slavne istorije.

Tri godine prolivenih suza i krvi, milioni raseljenih – kako unutar Ukrajine, tako još više van njenih granica – svedoče o patnji, ali još snažnije o nepokolebljivoj želji Ukrajinaca da brane ono najsvetije: svoju slobodu. Jer čovjeku možete oduzeti sve – dom, imovinu, čak i život – ali ne i slobodu. Ako mu to oduzmete, više nije čovjek. Miliarde dolara štete nanesene su ukrajinskoj infrastrukturi, kulturnim i materijalnim blagima. Uništena su kulturna i vjerska dobra, svjedočanstva identiteta jednog naroda, ali niti ruševine, niti pepeo ne mogu zatrti duh Ukrajine. Predsjednik Volodimir Zelenski i dalje hrabro i nepokolebljivo stoji na čelu naroda, oličavajući istrajnost i nepokornost pred okupatorskim zlom.

Genocid i teror koji ruska politika sprovodi nad Ukrajinom nisu izolovan čin, već nastavak viševjekovne težnje „moskalja“ da porobe i potčine ukrajinski narod, da izbrišu njegovu istoriju, jezik i duhovnu snagu. Ali Ukrajinci nisu nikada bili narod koji kleči. Drevni narod Kozaka, iskovan u vihorima istorije, kroz stoljeća se borio za svoju slobodu i nikada nije pokleknuo. Tako je i danas. Bol Ukrajine je bol moderne Evrope i cijelog slobodnog svijeta. Svijet, makar i često suviše spor, svjestan je posljedica ovog rata. Jer Ukrajina danas ne brani samo svoje granice – ona brani principe civilizacije, pravo na postojanje, pravo na istinu.

ODJEK UKRAJINSKE PATNJE KROZ STIHOVE OLENE TELIGE
Među mnogim hrabrim Ukrajincima, jedno ime sija poput baklje koja prkosi tami – Olena Teliga. Ova ukrajinska pjesnikinja, novinarka i patriotkinja položila je svoj život pred nacističkim gestapom 1942. godine, ne odrekavši se svojih ideala. Njena poezija, natopljena žrtvom i neustrašivošću, danas odzvanja kao odjek stradanja Ukrajine u ovom ratu.

Njena pjesma „Osuđenim“, posvećena Bilasu i Danilišinu, borcima za slobodu, postaje univerzalni simbol svih onih koji su umrli u ime ideala. Njeni stihovi su vapaj savjesti, ali i svjetionik u mraku istorije:

“Kako mi to možemo živjeti, smijati se i disati?
Kako smo mogli čekati — ne boriti se, a spavati?”

Ove riječi danas odjekuju kao optužba i pitanje koje sebi postavlja svijet: kako možemo mirno živjeti dok se u Ukrajini proliva krv nevinih?

Teliga je znala da smrt boraca nije kraj – njihova žrtva postaje iskra koja budi nova srca. Danas, kao i tada, kada su nacisti sijali smrt, Ukrajinci ponovo stoje pred agresorom, hrabri, nepokolebljivi.

“I krenuti tragovima vaših otkošenih koraka
Odjednom teže stotine krilatih nogu.”

Kao što su se nekada borili protiv nacističkog zla, tako se danas bore protiv novog totalitarizma, protiv ruskog imperijalizma koji želi da pregazi i izbriše Ukrajinu. Ali Ukrajina neće pasti. Njeni mučenici neće biti zaboravljeni. Njena sloboda neće biti ugašena. Kao što je Olena Teliga otišla u smrt, ali ostavila vječan trag u ukrajinskoj poeziji i istoriji, tako će i Ukrajina preživjeti – ranjena, ali neporažena, dokle god postoje oni koji se bore za njen opstanak.

Tri godine rata, tri godine tuge, tri godine herojske borbe – ali i tri godine dokaza da se sloboda nikada ne može pokoriti.

OSUĐENIM

/Bilasu i Danilišinu/

Kako mi to možemo živjeti, smijati se i disati?
Kako smo mogli čekati — ne boriti se, a spavati
Noću, kada je u zatvoru mirno i tiho
Vi ste se spremali umrijeti — u šest i dvadeset i pet.
I kada se privuklo uplakano jutro,
Vas je smrt pozvala u sumornoj izmaglici,
A sada naše duše i gaze, i ranjavaju
Vaši poslednji koraci na hladnoj zemlji.

A sada u svakom srcu požar ugasli
Upalili ste ponovo — spalivši život.
I kao svečana himna, kao oslobodilačko geslo,
Postoji za naša dvoimeno nerazdvojno spajanje.

Nad grobom našim tišina i mir,
I u domovini — zlopredskazujući požari.
I krenuti tragovima vaših otkošenih koraka
Odjednom teže stotine krilatih nogu.

(Preveo sa ukrajinskog: Božidar Proročić)

Slava Ukrajini! Slava svim ukrajinskim sinovima i šćerima palim za svetu i zlatnu slobodu!!!