U muhabetu sa dragim insanom oko mog rukopisa, spomenuh kako je veliki pisac komedije Branislav Nušić, napisao vrlo poučnu priču “Ramazanske večeri,” što Bošnjacima, u bivšoj Jugoslaviji tretiranim sa malim i velikim “M” nije pokazano kroz obrazovni program. Ali smo morali čitati fašističko patološki mrziteljske škrabotine “Na drini ćuprija” i “Gorski venac,” čak znati napamet. Književnik Branislav Nušić, rođen kao Alkibijad Nuša, bio je Cincar, potomak izvornih polunomada ili nomada koji su posjedovali velika stada ovaca, a ne Srbin. Tragično poginuli makedonski pjevač Todor Proja, poznatiji kao Toše Proeski, bio je Cincar. Zatim otac Majke Terezije, također. Skladatelj hrvatske himne, Josip Runjanin, bio je cincarskog porijekla. Zajedničko im je, da su svi bili prije i nakon svega dobri ljudi. “Čovjek, kako to gordo zvuči,” kažu nepouzdano, da je rekao Maksim Gorki u svom dramskom djelu “Na dnu”.

Uz preventivno izvinjenje ženama u Bosni i Hercegovini i svijetu, da ne pomisle kako iz mene vri muški šovinizam jer se borim protiv svakog “izma” unutar sebe, govorit ću o dvije koje bi po svim zakonima biologije trebale biti žene ali to nisu. Željka iz Teslića, od majke Ive i oca Slobodana, i Željana iz Mostara.

Prva, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine koju mrzi, nakon svakodnevnih nacionalističkih ugriza na račun Bošnjaka, vrijeđa ih na svakom koraku, u mjesecu Ramazanu piše evropskim diplomatama "non paper" skandaloznog sadržaja u kojem je iznijela niz netačnih tvrdnji. Da se 1. marta za Dan nezavisnosti BiH "mahalo zastavama Hamasa i Hezbolaha" i da je "neko napao Srbe uposlene u institucijama BiH" nekoliko dana ranije. Slijepo slijedi svog mecenu u čijim očima se ovih dana vidi veliki strah koji vodi u ludilo, jer mu je vožd “velika gubica” javio da ne dolazi u Beograd a ovdje mu gori pod guzicom. Druga, čitaj “zapaddno”, Željana, EU parlamentarka, čestita osnivanje “legitimne Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, koja je na Haškom sudu proglašena udruženim zločinačkim pothvatom na čelu s Franjom Tuđmanom. Iz usta te zastupnice u EU parlamentu, prenosi Index.hr, mogli smo čuti kako je "BiH bolesno dijete pod nadzorom međunarodne zajednice". Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH, redovno naziva muškim šovinistom. Kada su fašisti tiho preuzeli Rim, na dan kada je kralj izgubio živce i ponudio Mussoliniju mjesto premijera, grad je opisan kao pun oduševljenja, a cvjećarima je ponestalo cvijeća. Hoće li nekima u Banja Luci ostati barem kita? Ili će zajedno, u procjepu vlastitih strahova izdisati svoje lude ideje. Vjerujem!

Bosna u dva milenija postojanja, NIJE bolesno dijete. Bolesne su njih dvije i njihove mecene. One boluju od ne baš rijetke bolesti koju nako obrazli u narodu zovu “dvocjevka” Ono kada te Bog stvori da budeš žena a ti to nećeš nego se dozvoliš biti otirač pred vratima kroz koja nikad nećeš proći. A ko god naiđe ili tare ili dere, trećeg nema.

Spomenute “dvocjevke” umjesto ženstvenosti, majčinstva, djevičanstva koje se nosi dušom i kada pukne himen, da kao oreol isijava do zadnjeg udaha, izabrale su patološku mržnju spram Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Naravno interesno, nadajući se da će nadživjeti sve i svakog pa i Bosnu i Hercegovinu na čijoj mržnji žive, iz njene hazne dobijaju platu a da nikad i ništa nisu bile kadre uraditi svojim rukama, osim poganim jezikom. I još po nečim...da ne oslikavam.

“Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: „Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!“ Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…” ( iz priče “Ramazanske večeri”, Branislava Nušića, op.a.)

Zašto se vraćam ljepoti književnog izraza? Da kroz odlomak pokažem kako istina ko lijepa djevojka pretvori se u zmiju kada za to dođe vrijeme i pobijedi laž. Metaforički naravno, istina u liku djevojke pa zmije jer laž i njeni sljedbenici poput ideoloških vođa “dvocjevki” jedino tako ustuknu. Kroz lijepu riječ umirim čuđenje koje izrasta u srklet a on kida dizgine misli što nikako ne bih volio. Dvije, koje će koliko sutra biti lanjski snijeg u vlastitoj kući a da ih povijest neće ni primirisati a kamoli zabilježiti, nisu svjesne da njihovo oružje mržnje, ima ovlažen barut u tolikoj mjeri da im ni Nobel, tvorac istog, ne bi mogao pomoći. Stoga predlažem da "non paper" one prve, makar bio i sa tragovima olova, iskoriste da posuše svoje dekalibrisane cijevi. Zarad higijenskih, zdravstvenih, sigurnosnih i svakih drugih, osim moralnih razloga za koje im je odveć kasno, velim: Oružje odloži! Što je pucala, pucala je.

Dvocjevka bezbeli!