U kući gdje i zidovi pamte glas,
Temelj od Dejtona još drži nas,
Krov nam prokišnjava svaki čas,
Al’ dom je to, jedini za nas.
Spratovi škripe, al’ graditi znamo,
I nebo dijelimo, svijetlo i tamno,
Beton u ruke, u nadu i plan,
Za djecu što snivaju bolji dan.
Ne damo ključ, da krade strah,
Kuća je naša, čuva bosanski dah,
Kad svako od srca donese trag,
Biće nam dom, biće vječni prag.

Jedan demonstrant je smrtno stradao 9. marta 1991. godine tokom masovnih protesta u Beogradu. Tadašnji protesti su bili usmjereni protiv režima i zahtijevali su određene promjene. Trenutna situacija na Balkanu liči ondašnjoj i srećom da su ogromni protesti u Srbiji prošli bez ljudskih žrtava. Ne bi bilo ničeg lošeg sa ovom situacijom i integracijom regije, da nije aktuelnih poteza Rs. Bez obzira na mali nacionalistički naboj u odnosu na 1990te, ovakva situacija u kombinaciji sa potezima manjeg BH entiteta Rs, poprima opet isti (po)grešan tok. Pod instrukcijama duboke srpske države, jedna grupa političara/secesionista iz BiH su svjesno izašli iz okvira svih postignutih dogovora, odlučili da dalje ne ulažu u zajednički mir i time zloupotrijebe povjerenje drugih strana. Požar visokog inteziteta već plamti na nivou institucija. Okruženje nije značajno zapaljivo, ali pitanje je da li „protivpožarni“ zid u kojeg smo zajedno ulagali zadnjih trideset godina, zaista još može da podnese širenje ovog očigledno podmetnutog požara. Da sam Kristijan Šmit pitao bih se da li postoji mudrosti i hrabrosti da se sad vatra ugasi i da se momentalno prekine njeno širenje tako što će se „palikuće“ maksimalno sankcionisati? Inertnost i popuštanje institucija (međunarodnih i domaćih) pred ovim jednostranim izlaskom iz mirovnog sporazuma se dešava prvenstveno na štetu bosanskohercegovačkog društva i njegovih Bošnjaka, ali ništa manje i na štetu integracije Balkana kao specifičnog društveno-ekonomskog prostora. Oni koji mogu pomoći, upravo gledaju metastazu čudovišta i krajnje je vrijeme da djeluju.

Bosna i Hercegovina je indikator, pokazatelj, i jedna neuralgična tačka koja treba unutrašnju koheziju i kojoj su trenutno uskraćena međunarodno priznata, dogovorom postignuta sudska, zakonodavna i izvršna vlast na njenom cijelom teritoriju. Obzirom na naše ratno iskustvo i urgentnost ove situacije imamo pravo na zabrinutost i akciju. Država je pokazala svoju održivost na slučaju „respiratori“ i tek pravi ispit njene održivosti leži na ovom predmetu „palikuća“. Ako u narednim danima ne bude toga, imamo pravo na novu vlast koja ima red, smisao i podršku za te akcije. Potom nam treba novi izborni zakon, koji omogućava liderstvo i odgovornost da se ovakve stvari za sva vremena dokinu. Bosanskohercegovačku osobenost konstitutivnosti i pluralizma, treba ojačati liderstvom i sinergijskim efektima proizašlim iz jedne izborne jedinice za cijelu državu. Ovim bi se otvorio novi prostor, podigla ljestvica kvaliteta ideja i senzibilizirali politički dijalog i konkurencija. Trenutno imamo nominalnu podršku svijeta za naše institucije. Potrebno je preurediti izborni zakon sa novim prirodnijim izbornim jedinicama koje će prelaziti etničke, kantonalne i entitetske linije. Za početak taman toliko da osigura dalji razvoj našeg mira. Vraćanje na Republiku Bosnu i Hercegovinu i njen ustav je jedini spas u slučaju moguće eskalacije nakon ovog jednostranog raskida izgradnje mira. Svaki razgovor je besmislen dok se svi sporni i jednostrani potezi ne stave van snage. Gasili smo požar vatrom i znamo svi da je bolno i razarajuće, stoga je red „Da osveta kriminalcima sad bude pravda“.