Kad bi se nad Prijedorom spustila ramazanska noć, čaršija bi odisala posebnim mirom, kao da se i vrijeme povuče u post, skrušeno, sagnute glave. Zvijezde iznad Sane, jasne i biserne, sijale su poput fenjera što vode umorne duše do sehura. Mahala bi tiho disala, dok su avlije mirisale na svježe zalivene bašče i rahatluk toplih domova.

Negdje u daljini, sa munare Starogradske džamije, ezan bi se razlio kao najnježnija sevdalinka. Zvuk bi se širio tiho, saplićući se o krovove starih kuća, prolazio kroz uske sokake i ulazio u duše onih koji su čekali iftar sa saburom i zahvalnošću. U tim trenucima svi smo bili jedno – u okrilju te ramazanske tišine, gdje su čak i misli bile mekše, blagoslovljene dodirom nečega uzvišenog.

Bio sam suviše mlad da bih shvatio svijet oko sebe, ali sam osjećao u zraku da se nešto lijepo i gotovo sveto dešava.

Na soframa su se redali mirisi djetinjstva – hurme, koje je majka brižno pripremala, supe od domaće kokoši, koje su imale ukus topline doma, somuni vreli, mirišljavi, onakvi kakve su pravile vrijedne ruke u komšiluku. A tek kada bi se kahva prolila kroz tišinu poslije iftara, uz rahat-lokum ili malo šećera u kocki, osjećao si kako duša diše lakše.

U to vrijeme, vjera se prakticirala nenametljivo, skromno i tiho, u okrilju toplih domova. Nije bilo glasnih riječi ni pokazivanja – samo iskrena molitva, tiha, ali duboka, skrivena u srcima onih koji su vjerovali. U tim trenucima majka bi ponekad šaptala dove dok je miješala kahvu, a ja bih je gledao kako joj se usne jedva pomiču, dok joj oči blistaju u polutami ramazanske noći.

Noći su bile posebno tihe u ramazanu. Samo bi šapat molitvi i tiho učenje Kur’ana odzvanjali iz kuća, dok bi svjetla iz prozora titrala kao svici, svjedočeći da srce mahale još uvijek kuca u ritmu vjere. U tim trenucima činilo se da se i vrijeme smekša, pa se noć ne žuri svanuti, kao da i ona osjeća ljepotu tih trenutaka.

Posljednji dani ramazana bili su posebno odabrani, skoro nestvarni. Bili su to dani kada su se srca otvarala još više, kada su se molitve dizale sa suzama koje su klizile niz obraze u gluho doba noći. Noći kad se tražila Noć Kadr – noć bolja od hiljadu mjeseci. Majka bi tada bila još tiša, još posvećenija, a u njenim očima titrala je nada i skrušenost. U tim trenucima, osjećala se posebna blagodat, miris ramazanskog oprosta što je lebdio iznad našeg doma.

Sehuri su bili posebna priča. Još bunovan osjetio bih miris prženih jaja i svježe skuhane kahve. Majka bi me blago dotakla po ramenu i tiho rekla:
“Ustani, sine, vrijeme je.”

Iako bi san još bio težak na očima, ta tišina prije zore imala je nešto u sebi što me činilo budnim u srcu. Napolju je sve još spavalo, ali u nama se budio život, spreman za novi dan posta.
Ponekad bih izašao na verandu i gledao kako noć polako ustupa mjesto zori. Magla bi se spustila niz obronke Kozare, kao bijeli jorgan preko grada. Osjetio bih svježinu ramazanskog jutra, onu što dira dušu i miriše na djetinjstvo.

Ramazanske noći u starom Prijedoru nisu bile samo vrijeme posta i molitve. Bile su to noći kada su duše bile bliže jedne drugima, kada su srca bila očišćena od briga, a mahala disala kao jedno. I sada, godinama kasnije, dok sjedim daleko od tog vremena i mjesta, osjetim kako me te noći zagrle poput majčinog šala, donoseći miris prošlosti u moje srce.

A majke… majke odavno nema. Na boljem je mjestu od ovoga s kojim mi deveramo. Otišla je tiho, ostavivši iza sebe toplinu riječi koje i danas odzvanjaju u mojoj duši.

Još nas samo povezuje dova i vjerovanje u jednog Gospodara svih svjetova. U tim trenucima, dok se sjećanja sapliću o prošlost, a srce treperi u skrušenoj molitvi, osjećam da nije daleko. Tu je… u svakom mom uzdahu pred sehursku zoru, u svakom iftaru što miriše na djetinjstvo, u svakoj suzi koja kanu dok dova uzlijeće ka nebu.

I kad oči sklopim, opet čujem njen blagi glas koji šapuće:

“Ustani, sine, vrijeme je…"