Juče sam čekao prijatelja H.B. na kahvu u „neutralnom“ restoranu. Ugledan je, uspješan, ambiciozan, elokventan, obrazovan, inteligentan – a još mlad. Uđe na vrata, razgleda po sali, zatim se okrenu i žurno izađe. Pomislih, nije me vidio. Požurih za njim, a on se ne osvrće.

– Šta ti bi? – upitah ga. – Neću da sjedim u istoj prostoriji sa F.B., halali!
F.B. je bio moj drugi prijatelj, koji je sjedio s društvom u drugom kraju sale. Takođe ugledan, uspješan, ambiciozan, elokventan, obrazovan, inteligentan – i još mlad.

Ne žele da sjede u istoj sali samo zato što pripadaju različitim opcijama!? Obojica bi, svaki sa svoje strane, učinili isto. Razlog?

„Njegov prijatelj je o meni rekao nešto ružno prije tri godine“, - to mu je kao ključni argument.
Moj um nije mogao da dokuči ovakvo stanje svijesti. A ovo, nažalost, nije izolovan slučaj – već opšta praksa u Sandžaku.

Bože, dokle su se urušile sve one bošnjačke vrijednosti koje smo smatrali temeljnim?
Oni ne idu na iste skupove, mevlude, u iste džamije, kafiće. Neće da sjede u istoj prostoriji. Ako idu, ne idu u iste kladionice, ne govore međusobno. Na dženazu jedan drugome ne dolaze...
Samo se kopaju na istom groblju, jer Allah, dž.š., ne pita iz koje su opcije. Sjedaju u isto Vijeće, jer im to NE SMETA.

A znaju li oni za hadis: "Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava (ne govori) svome bratu duže od tri dana, pa kada se sretnu, okrene jedan glavu na jednu, a drugi na drugu stranu. Najbolji od njih dvojice je onaj koji prvi nazove selam." (Hadis bilježe Buhari i Muslim)
Ako ne znaju, sramota je. Ako ga ne primjenjuju, grehota je.

Ovaj primjer predstavlja fenomen vrijedan izučavanja – jedinstven u svijetu, nerazumljiv i neprihvatljiv, bez obzira na razlog. Ovo više nije inat, nije princip. Ovo je bolest. I to teška. Ovo je, istovremeno, i teški oblik primitivizma.

Najveće prokletstvo jednog naroda nije rat, već razjedinjenost. I neka niko ne pokušava da to opravda ili obrazloži.

Jasno je da to nije lični izbor mojih prijatelja, već refleks kolektiva iz kojih dolaze. Oni ne postupaju tako iz stvarne međusobne netrpeljivosti, već iz straha – straha da ih „njihovi“ ne izopšte, da ne izgube posao, da ne ostave djecu bez hljeba a sebe bez budućnosti.
Ali ni njihovi kolektivi nisu sami izmislili ovaj obrazac ponašanja – i njima je nametnut. Oni su se njemu samo slijepo prilagodili, osjećajući se pritom donekle konformno. Ipak, i oni su samo pijuni u rukama onih koji nam ne žele dobro.

Zaključak
Razjedinjenost Bošnjaka u Sandžaku nije samo društveni fenomen – to je ozbiljan problem koji razara zajednicu i slabi narod iznutra. Nepovjerenje, podjele i nesposobnost da se prevaziđu lični interesi vode ka gubitku kolektivne snage. Vrijeme je da se prekinu besmislene podjele, da se gradi jedinstvo i da se vrate temeljne vrijednosti solidarnosti i razumijevanja. Jer, ako se ne zaustavi ovaj trend, buduće generacije će nas pamtiti ne po uspjesima, već po neslozi i međusobnom odbacivanju.
Jedinstvo nije opcija – ono je nužnost.

TEŠKO ONOM KOJI USTRAJU U SVAĐI, A BLAGO ONOM KOJI ISTINSKI NUDI POMIRENJE.
HISTORIJA ĆE OBIJEŽITI ONE KOJI ODBIJAJU RAZGOVOR I KOMPROMIS.