Da li su gotovo kataklizmične poplave u Prijedoru mogle konačno razbiti zidove šutnje i pokrenuti građane da traže odgovornost od onih koji već decenijama upravljaju njihovim životima, a zapravo ih vode u propast? Hoće li bijes onih koji su u samo nekoliko sati ostali bez svega – svojih domova, uspomena, sigurnosti – prerasti u glas koji više neće moći biti ušutkan? Ili će i ovo, poput svih tragedija prije nje, završiti u zaboravu, prekriveno debelim slojem blata i ravnodušnosti onih koji su odavno prihvatili sudbinu bez borbe?

Gledajući razrušene ulice, poplavljene kuće i ljude koji u očaju prekopavaju blato tražeći ostatke svog života, teško je ne pitati se: je li ovo trenutak kada će Prijedor napokon progovoriti? Ili je ovo grad koji je odavno izgubio sposobnost da se suoči s realnošću, da prizna istinu i prestane se skrivati iza izgovora? Jer, ruku na srce, ako ni sada ne postoji snaga da se kaže „dosta je“, onda nikada neće ni postojati. Koliko još nesreća treba da se dogodi da bi se ljudi oslobodili straha i apatije? Zar ni sada, dok voda ne bira koga će uzeti, dok blatnjavi tok briše granice između onih koji su nekada bili podijeljeni, nema hrabrosti da se prepozna suština problema? Ili je lakše, kao i uvijek, okrenuti glavu, čekati da voda ode i onda ponovo nastaviti živjeti u laži?
Još veća istina leži ispod ove vode, ispod ovog mulja koji prekriva grad. Može li ova nesreća, u kojoj su stradali svi podjednako – bez obzira na ime, porijeklo i prošlost – probuditi makar tračak spoznaje? Može li se Prijedor, koji i dalje nosi teret najmračnijih stranica novije historije, suočiti sa sobom? Ili su njegovi građani toliko navikli na šutnju da im je ona postala prirodno stanje?Sada, dok posmatramo lica onih koji su ostali bez krova nad glavom, dok slušamo njihove potresne priče o izgubljenim uspomenama, vrijednostima koje su gradili cijeli život, moramo se zapitati – koliko će trajati ovaj bol prije nego što postane zaborav? Ili, preciznije rečeno, prije nego što ga sami zatrpaju u mulju samozavaravanja?

Foto: Nijaz Avdagić

Tragedija bošnjačke populacije u Prijedoru ogleda se u potpunom političkom isključenju i marginalizaciji. Problem nije samo u nedostatku političke volje, već i u pasivnosti, što je rezultiralo gubitkom bilo kakvog realnog uticaja. Predstavnici, koji se danas nazivaju "liderima" bošnjačke zajednice, nisu u stanju da ponude konkretna rješenja, već samo održavaju iluziju političkog angažovanja. Nažalost, u mnogim slučajevima, ti isti predstavnici ili su nesposobni ili se jednostavno ne žele sukobiti sa onima koji drže vlast. Umjesto da se bore za prava svog naroda, često pristaju na kompromise koji služe samo njihovim ličnim interesima. Najnoviji primjer nesposobnosti su poplave koje su pogodile ovaj grad. Umjesto da se bore za adekvatnu zaštitu i infrastrukturu, politički lideri koji bi trebali predstavljati interese bošnjačke zajednice potpuno su zakazali. Nisu se ni potrudili da osiguraju osnovne mjere zaštite, niti su poduzeli korake da upozore na opasnosti koje prijete njihovim sugrađanima. Vratimo se za tren u ne tako davnu proslost : Primjer koji ponajbolje ilustruje potpunu nesposobnost bošnjačkog predstavnika u vasti. Naime, on je, bez imalo odgovornosti prema zajednici, pomogao u rušenju privremenog zaštitnog nasipa koji su građani samoinicijativno podigli vlastitim sredstvima, kako bi barem ublažili prijetnje poplava koje im gotovo svake godine prijete.Umjesto da bude podrška i da se bori za dugoročna rješenja koja bi zaštitila ljude i njihov imetak, predstavnik bošnjačke zajednice je učinio suprotno – umjesto da osigura potrebnu pomoć, aktivno je djelovao protiv inicijative građana, ostavljajući ih bez ikakve zaštite. Ova situacija pokazuje kako su bošnjački predstavnici u Prijedoru više zainteresovani za političke igre i kratkoročne interese, nego za stvarnu brigu o svojoj zajednici. Politička,ali i komšijska neodgovornost pojedinih ljudi dosegla je vrhunac – uništili su jedinu nadu koju su građani imali za barem minimalnu sigurnost u suočavanju sa elementarnim nepogodama. Na tom primjeru najbolje se pokazalo i diletanstvo pomenutog predstavnika, koji je umjesto da prepozna simboliku i potrebu za barem minimalnom zaštitom, odlučio uništiti jedini pokazatelj zajedničke borbe građana. Njegovo ponašanje nije bilo samo politički neodgovorno, već i duboko nesvjesno stvarne situacije na terenu. Rušenje privremenog nasipa nije bilo samo tehnički pogrešno – bilo je izraz potpune nesposobnosti da se razumije emocija i simbolika koju on predstavlja.

Voda nešto nosi, ali šta ostavlja za sobom? Hoće li iza nje ostati samo ruševine i mrtva tišina, ili će se iz nje izroditi glas koji više neće moći biti ugušen? Ako ni sada, dok gledaju vlastite suze pomiješane s blatnjavom rijekom,gradjani ne osjete potrebu da progovore, da se suoče s onim što jesu i što su bili – šta će ih natjerati? Ali, možda je to pitanje odavno izgubilo smisao, jer da su imali snage, ne bi dopustili da ih život pregazi kao voda koja odnosi sve pred sobom.Voda će se povući, ali će za sobom ostaviti stare probleme i pitanja. Da li će građani biti ravnopravno tretirani, ako kojim slučajem dođe do nekih pomaka u zaštiti od poplava, ili će i tu prevladati podjele? Hoće li nakon svega biti moguće izgraditi jedinstvo i zajedništvo, ili će svi ti problemi, poput starih ožiljaka, ostati kao prepreka za pravičan i jednak tretman svih?

Jedno je sigurno. Rijeka Sana, kao i sve rijeke u Bosni i Hercegovini, nastaviće teći i kada ne bude nas. Rijeke ne poznaju granice, nacije ni politike. Možda su ljudi ti koji ne mogu preći granice koje su sami postavili, ali rijeka teče dalje, ne pitajući za prošlost, ideologije ili podjele.Kada se Sana povuče i blato sa ulica očisti, Prijedor će sići na naslovne strane, a ljudi će se povući u svoje provincijske mentalne bužake, propuštajući još jednu priliku da barem milimetar zakorače u 21. stoljeće.