Sve sa mjerom Gospodar stvara,
i ništa nije bez svog žara,
u Sredini mir je, umjerenost, snaga,
a za krajnosti malo, narušenost traga,
i Gausova šapće, samo Mudrost vlada,
u svemu stvorenom Njegova je nada.

Idealizirano gledano, Srbija i Bosna i Hercegovina zajedno mogu predstavljati stabilan blok dvije nezavisne države, koji bi se neupitno mogao održati neutralni(ji)m u trenutnom geostrateškom preslaganju. Pitanje je koliko to mogu da prihvate i drugi? Eufor, NATO i EU sa svojim prisustvom bi mogli biti protiv toga, ali obzirom da mnogo ne brinu za naše trenutno stanje, nije za očekivati da bi bili zainteresirani za naše radnje na tom planu. Vjerovatno bi se dosadašnja, zvanična politika Bosne i Hercegovine i Bošnjaka također protivila tome. I razumljivo je kada gledamo kako isključivo, silovito i bahato nastupaju u skupštini RS-a.

Bošnjaci nemaju problema sa vanjskom integracijom. Na tom pravcu su naša nastojanja/očekivanja jasna i nedvosmislena. Osim ako bi kojim slučajem „uskrsao“ neki društveno-političko-ekonomski blok na premisama „drugačijeg ujedinjena“, sa ključnim kvalitetima i slobodama preuzetim iz EU, onda bi mogli i porazmisliti o nekom obliku sudjelovanja. Uz globalna kretanja koja se mijenjaju rapidnom brzinom i smjerom, treba polahko i požuriti, kako bi ojačali predpostavke da narednu fazu ne prespavamo sve do krvoprolića. Za to imamo sve (ne)efikasne mehanizme koje jednu državu i društvo slijeduju. Ideologija mjere u raznolikosti i temeljnosti jedinke i zajednice, koja Bosna u svom postojanju jeste, itekako treba svijetu (prije svjega EU) u ovim trenucima isključivosti. Trenutna EU, ako nas prihvati, zadrži demokratsko raznoliko ozračje, suprostavi islamofobiji, uspori populističke trendove koji konvergiraju fašizmu, porazmisli o trinaestoj zvijezdi u svom vijencu, je sasvim dovoljna za naše lične i kolektivne ambicije ako smo obostrano iskreni.

Treba dati šansu da se iskristalizira vidljivo vodstvo u našem drustvu. Koliko god da trenutno izgleda sumorno naše stanje, trebamo ostati ispravni, hrabri i sa neupitnim povjerenjem dalje pričati našu priču. Naša priča je glavni tok u našem društvu, ostale priče su uglavnom političarenje.Velika opasnost koja se nazire, leži u aktivnostima na pravcu Izrael-Srbija-Mađarska-Dodik-Čović. To nije naša priča, ali jeste i pravac na koji se uvijek može naskočiti. To je manjkav pravac jer je po pložaju ispod, po sveobuhvatnosti manjkav i sa aspekta dugoročnosti na gubitku. I od trenutnih aktera, upečatljiviji nacionalsocijalistički radnički pokret je svoje trajanje ograničio na čitavih dvanaest godina. Ipak se morao resetirati zbog svojih pogreški. Trenutno se u našem društvu prepoznaju dva upečatljiva vodstva. Jedno je na čelu sa MVP koje vodi prema EU a drugo je vodstvo na čelu sa D-Č koji vuku u gore navedenom zabrinjavajućem pravcu. Zar postoji sumnja u (ne)ispravnost jednog ili drugog?

Novi politički kriteriji se lagahno naziru, nova politička kultura treba vremena ali se osjeti blaga promjena u političkom riječniku. Na unutarnjem planu se također ukazuju novi kriteriji. Čini se da tektonska pukotina baznog dijela bosanskog društva zacijeljuje. Centripetalne sile komšiluka koriste svaku priliku da ponovo dokažu da smo na pravoj priči i da nam se pobjeda opet smiješi. Prepustili smo im izbor pametno i za sebe se sada treba više boriti, jer to možemo i jer nas među njima (ne)promjenjivim to slijeduje.