Na današnjem Sajmu knjiga u Sarajevu, u 12 časova, biće svečano uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo “Ljubav na Miljacki”. Ova knjiga, koja je snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao svoj životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman “Ljubav na Miljacki” izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

“Ljubav na Miljacki” nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor savjesti. On nam dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, nisu su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki neka bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: ZNAMO LI KOGA SMO IMALI, DOK GA NISMO IZGUBILI?