Kolumne
ŽRTVE PITAJU, KOME SMETAJU SPOMENICI
|
|
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 18. April 2025. 09:04:19
Početkom protekle godine, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, rožajskoj lokalnoj upravi podnio je inicijativu da bude podržan u namjeri postavljanja spomen obilježja žrtvama ratnog zločina, počinjenog nad kosovskim civilima koji su u prvoj polovini 1999.g. pokušali da nađu spas na rožajskom dijelu crnogorskog prostora. Neosporno, zločin nad dvadeset i jednim civilom, medju kojima je bilo djece, žena i staraca, izvršili su pripadnici tadašnje vojske Srbije i Crne Gore, koja je tada rožajsku teritoriju vojnički i u svakom drugom smislu kontrolisala.
No eto, zločin se desio kako se desio, a o zakašnjeloj prijavi odlučivalo se tek nakon pet godina. I ako su sudsko-uvidjajne ekipe zadokumetovale zločin, sve te godine, o njemu se aktivno ćutalo. Ćutala je lokalna i crnogorska policija, gradjani možda iz straha, naravno i vojne strkture, valjda računajući na naviknuti zaborav. Desila se i nemušta optužba protiv tada „sumnjivih“ osmorice, a potom i očekivana sudska odluka, da oni njesu krivi za zločin. Sve to sumirajući, čini se očiglednim, takvim epilogom poražena je ljudska pravda, prije svega, udareno je na nepobitnu istinu o nevino prolivenoj krvi na ovoj zemlji gdje kažu rata nije bilo. Na jednoj strani, imaju se neosprne neratne civilne žrtve, na drugoj, takodje još uvijek neimenvani vinovnici iz redova tadašnje vojske. Ako se hoće i na trećoj, institucije državne pravde koje odlučuju o uzroku, odgovornosti i posledicama, ispostaviće se, nijesu se djelotvorno miješale u svoj posao.
Pravnici bi o tome kazali: jest', imamo žrtve kao nijeme svjedoke, nije sporan ni motiv niti sam čin vršenja zločina, ali ti što bejahu optuženi, u konačnom pouzdano, zbog loše optužbe, ne biše krivi. I zaista, slijedeći strogo pravnički rezon, prema optužbi koja ih je privela pravdi, oni nijesu mogli biti krivi. Za laičku javnost, takav stav može biti problematičan, najmanje razumljiv a još manje prihvatljiv. O čemu je onda riječ? Prema tužilački sročenoj optužbi, sedmorici vojnih rezervista projektovana je odgovornost, što su izmedju ostaloga u mjestu Kaludjerski laz 18. aprila 1999.g. otvorili puščanu vatru na kolonu civila kada je u jednom trenu smrtno stradalo njih šestoro. Komandatu vojne jedinice, optužbom je zamjereno što je navodno naredio ubijanja civila na toj i na još nekoliko lokacija. Ispostaviće se, od dvadeset i jedne žrtve, ko će ga znati iz kojih razloga, njih petoro nije zavrijedelo tužilačku pažnju u smislu statusa žrtve zločina. Uz sve to, ako se zna da sud sudi samo u granicama opredijene i činjenično osmišljene optužbe, time je fokus sudskog interesovanja samim zakonom ograničen. Slijedeći taj kontekst, pritom ne svodeći svoj stav na imena izvršilaca zločina, sud je korektno utvrdio da su žrtve zločina posljesdica radnji pripadnika vojske, jer na mjestima vršenih zločina nije bio moguć pristup drugoga kome bi se zločin pripisao. Kod tako namjerno osmišljene optužbe, jer je moguća greška isključena, odbrana optuženih je bez posebnog napora i problema pronašla ključ sudsko pravnog razrješenja problema. U odnosu na komandanta te vojne jedidnice, tražen je odgovor na ključno pitanje: da li je dokazano da je on naredio ubijanja civila, a u odnosu na sedmoricu vojnih rezervsita, da li je moguće dokazati da je baš iz njihovih oružja izvršen konkretni zločin? Bez svake sumnje, čak i da je svega toga bilo, nema pisanih a još manje verbalnih dokaza o svemu tome. U kontekstu tako optužbom „poturene, nedokazane i relatizovane istine“ valjalo je utvrditi iz čijeg oružja od njih tridesetak pripadnika vojničkog voda, je izvršen zločin nad civilima. Stoga, slijedeći staro pravilo „In dubio pro reo“ (u slučaju sumnje u korist okrivljenog), odbrana optuženih nije imala problem dokazati tezu: „ne zna se iz čijeg oružja je ko od žrtava usmrćen“. Upravo po toj logici optužba je pala, na žalost i po svemu sudeći, time je tužilačko-sudska stranica toga zločina zatvorena. Zatvorena je jer se od te 2014.g. kada je sudski okončan proces, pa sve ove godine do danas, u smislu istraživanja i procesuiranja zločina, osim transparentno obznanjenih stategija o istraživanju ratnih zločina, koje bar da se zna, nijesu izašle iz tužilačkih kabineta, ništa se novo nije dogodilo.
Vremenom, mada nade nijesu pokopane, u mjesto sudske pravde, porodicama žrtava kao utjehe služe nesmetani godišnji pomeni, okupljanja na mjestima stratišta nevinih uz odašiljanje poruka onih koji zločin nazivaju pravim imenom. Mada u teškom sudaru sa nepobitnom istinom o zločinu, Crna Gora „uporno“ mirnim državnim snom ćuti. Na drugoj strani, u svojoj nemoći da se zločin istraži i odgovorni privedu sudskoj pravdi, u mjesto sudske presude a radi nezaborava i moralno-ljudske osude zločina, već godinu dana preko Crnogorskog komiteta za zaštitu ljudskih prava i sloboda, oni što su pogodjeni posledicama zločina, iskazuju namjeru da mjesto zločina označe obiležjem sa imenima žrtava i ljudskom porukom: „Svak je rođen da po jednom živi, sram i bruka žive dovijeka“ – Njegoš.
U ostvarenju te namjere, nije se ispriječila kakva vojska ili vanzemaljska sila već upravo vladino ministarstvo zaduženo za oblast kulture i baštine na čiji se potpis nemušto čeka već godinu dana. U prkos tome što je ispoštovana veoma složena formalno-pravna procedura, što je posebnim programom ideja podržana od lokalne uprave, što je pripremljena projektna i faktička izrada skromnog spomen obiležja žrtvama a ne dogadjaju, sva ta papirologija nemilosrdno čeka, očigledno neizvjesnu odluku vladinog ministarstva. U svemu tome nameće se razložno pitanje - da li vladino ministarstvo ne razumije ili neće da razumije kulturološko-humani aspekt spomen obilježja, njegove apolitične ali namjere sabijene empatijama svakog razumnog čovjeka, ili se možda vodi jednosmjernim čitanjem istine o činjenicama i žrtvama, na sve to, ne može naći pravi odgovor. Konačno, sasvim se čini izvjesnim da se ministastvo koje bi po prirodi stavari trebalo biti nosilac čitavog posla, u ovom slučaju pretovorilo u svojevrsnu administrativnu barijeru, zbog čega se nazire a i nameće razložno pitanje žrtava zločina: „kome smetaju spomenici i naša nevino proliivena krv?“.
Velija Muirić, adv. – Izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
No eto, zločin se desio kako se desio, a o zakašnjeloj prijavi odlučivalo se tek nakon pet godina. I ako su sudsko-uvidjajne ekipe zadokumetovale zločin, sve te godine, o njemu se aktivno ćutalo. Ćutala je lokalna i crnogorska policija, gradjani možda iz straha, naravno i vojne strkture, valjda računajući na naviknuti zaborav. Desila se i nemušta optužba protiv tada „sumnjivih“ osmorice, a potom i očekivana sudska odluka, da oni njesu krivi za zločin. Sve to sumirajući, čini se očiglednim, takvim epilogom poražena je ljudska pravda, prije svega, udareno je na nepobitnu istinu o nevino prolivenoj krvi na ovoj zemlji gdje kažu rata nije bilo. Na jednoj strani, imaju se neosprne neratne civilne žrtve, na drugoj, takodje još uvijek neimenvani vinovnici iz redova tadašnje vojske. Ako se hoće i na trećoj, institucije državne pravde koje odlučuju o uzroku, odgovornosti i posledicama, ispostaviće se, nijesu se djelotvorno miješale u svoj posao.
Pravnici bi o tome kazali: jest', imamo žrtve kao nijeme svjedoke, nije sporan ni motiv niti sam čin vršenja zločina, ali ti što bejahu optuženi, u konačnom pouzdano, zbog loše optužbe, ne biše krivi. I zaista, slijedeći strogo pravnički rezon, prema optužbi koja ih je privela pravdi, oni nijesu mogli biti krivi. Za laičku javnost, takav stav može biti problematičan, najmanje razumljiv a još manje prihvatljiv. O čemu je onda riječ? Prema tužilački sročenoj optužbi, sedmorici vojnih rezervista projektovana je odgovornost, što su izmedju ostaloga u mjestu Kaludjerski laz 18. aprila 1999.g. otvorili puščanu vatru na kolonu civila kada je u jednom trenu smrtno stradalo njih šestoro. Komandatu vojne jedinice, optužbom je zamjereno što je navodno naredio ubijanja civila na toj i na još nekoliko lokacija. Ispostaviće se, od dvadeset i jedne žrtve, ko će ga znati iz kojih razloga, njih petoro nije zavrijedelo tužilačku pažnju u smislu statusa žrtve zločina. Uz sve to, ako se zna da sud sudi samo u granicama opredijene i činjenično osmišljene optužbe, time je fokus sudskog interesovanja samim zakonom ograničen. Slijedeći taj kontekst, pritom ne svodeći svoj stav na imena izvršilaca zločina, sud je korektno utvrdio da su žrtve zločina posljesdica radnji pripadnika vojske, jer na mjestima vršenih zločina nije bio moguć pristup drugoga kome bi se zločin pripisao. Kod tako namjerno osmišljene optužbe, jer je moguća greška isključena, odbrana optuženih je bez posebnog napora i problema pronašla ključ sudsko pravnog razrješenja problema. U odnosu na komandanta te vojne jedidnice, tražen je odgovor na ključno pitanje: da li je dokazano da je on naredio ubijanja civila, a u odnosu na sedmoricu vojnih rezervsita, da li je moguće dokazati da je baš iz njihovih oružja izvršen konkretni zločin? Bez svake sumnje, čak i da je svega toga bilo, nema pisanih a još manje verbalnih dokaza o svemu tome. U kontekstu tako optužbom „poturene, nedokazane i relatizovane istine“ valjalo je utvrditi iz čijeg oružja od njih tridesetak pripadnika vojničkog voda, je izvršen zločin nad civilima. Stoga, slijedeći staro pravilo „In dubio pro reo“ (u slučaju sumnje u korist okrivljenog), odbrana optuženih nije imala problem dokazati tezu: „ne zna se iz čijeg oružja je ko od žrtava usmrćen“. Upravo po toj logici optužba je pala, na žalost i po svemu sudeći, time je tužilačko-sudska stranica toga zločina zatvorena. Zatvorena je jer se od te 2014.g. kada je sudski okončan proces, pa sve ove godine do danas, u smislu istraživanja i procesuiranja zločina, osim transparentno obznanjenih stategija o istraživanju ratnih zločina, koje bar da se zna, nijesu izašle iz tužilačkih kabineta, ništa se novo nije dogodilo.
Vremenom, mada nade nijesu pokopane, u mjesto sudske pravde, porodicama žrtava kao utjehe služe nesmetani godišnji pomeni, okupljanja na mjestima stratišta nevinih uz odašiljanje poruka onih koji zločin nazivaju pravim imenom. Mada u teškom sudaru sa nepobitnom istinom o zločinu, Crna Gora „uporno“ mirnim državnim snom ćuti. Na drugoj strani, u svojoj nemoći da se zločin istraži i odgovorni privedu sudskoj pravdi, u mjesto sudske presude a radi nezaborava i moralno-ljudske osude zločina, već godinu dana preko Crnogorskog komiteta za zaštitu ljudskih prava i sloboda, oni što su pogodjeni posledicama zločina, iskazuju namjeru da mjesto zločina označe obiležjem sa imenima žrtava i ljudskom porukom: „Svak je rođen da po jednom živi, sram i bruka žive dovijeka“ – Njegoš.
U ostvarenju te namjere, nije se ispriječila kakva vojska ili vanzemaljska sila već upravo vladino ministarstvo zaduženo za oblast kulture i baštine na čiji se potpis nemušto čeka već godinu dana. U prkos tome što je ispoštovana veoma složena formalno-pravna procedura, što je posebnim programom ideja podržana od lokalne uprave, što je pripremljena projektna i faktička izrada skromnog spomen obiležja žrtvama a ne dogadjaju, sva ta papirologija nemilosrdno čeka, očigledno neizvjesnu odluku vladinog ministarstva. U svemu tome nameće se razložno pitanje - da li vladino ministarstvo ne razumije ili neće da razumije kulturološko-humani aspekt spomen obilježja, njegove apolitične ali namjere sabijene empatijama svakog razumnog čovjeka, ili se možda vodi jednosmjernim čitanjem istine o činjenicama i žrtvama, na sve to, ne može naći pravi odgovor. Konačno, sasvim se čini izvjesnim da se ministastvo koje bi po prirodi stavari trebalo biti nosilac čitavog posla, u ovom slučaju pretovorilo u svojevrsnu administrativnu barijeru, zbog čega se nazire a i nameće razložno pitanje žrtava zločina: „kome smetaju spomenici i naša nevino proliivena krv?“.
Velija Muirić, adv. – Izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
