Kao da su zemlja i šuma upijale suze koje nisu mogle biti izrečene. Kao da sam već negdje čuo takvu tišinu – u Bosni i Hercegovini, u poratnim selima i pustim dolinama, u pogledima onih koji su preživjeli logore, granatiranja, progone i zaborav. Kao da je svaki narod koji je osjetio gubitak bez imena i pravde zapisan negdje u toj tišini.

Putovao sam sam tog dana, bez muzike, bez razgovora, bez ičega što bi mi odvuklo pažnju od tišine. Cesta se pružala kroz Tennessee, prema jugozapadu, kroz šumske predjele i polja, kroz mjesta koja bi lako mogla proći nezapaženo. Ali u meni nije bilo zaborava. Znao sam gdje idem.

Trail of Tears – Staza suza. Ime koje nosi težinu istorije, tuge, otpora i nepravde. Pratio sam put kojim su, u prvoj polovini 19. stoljeća, prisilno protjerani pripadnici pet velikih domorodačkih plemena: Čeroki, Muskogee (Krīk), Čikasaw, Čoktaw i Seminole. Oduzeto im je sve – dom, zemlja, dostojanstvo, a mnogima i život. Više od četiri hiljade ljudi umrlo je na tom putu. Zima i glad, iznemoglost i bijela pohlepa. Amerika je gradila svoj san na tuđem bolu.Zakon o uklanjanju Indijanaca (Indian Removal Act) donesen je 1830. godine. Potpisao ga je predsjednik Andrew Jackson, vojni heroj i idol „malog čovjeka“. U njegovim govorima često se pominjao pojam slobode, ali za bijelog čovjeka – ne i za onoga čija je koža bila tamnija, ili čija je molitva bila drugačija, ili čiji je svijet mirisao na šumu, kukuruz i mit. Jackson je tvrdio da će uklanjanje „spasiti“ domorodačke narode od uništenja – dok ih je istovremeno gurao u smrt.

Ali korijeni ove politike bili su zasađeni ranije. Već krajem 18. stoljeća, Thomas Jefferson, treći predsjednik SAD-a, zagovarao je tiho i postepeno „civilizovanje“ Indijanaca, nudeći im jezik, religiju i pravni poredak Evrope – dok se iza kulisa već radilo na planovima za njihovo preseljenje. Jefferson je bio složen čovjek: pisao je o jednakosti svih ljudi, imao primjerak Kur’ana u svojoj biblioteci i prvi je organizovao iftar u Bijeloj kući za jednog tuniskog izaslanika. Ali istovremeno je držao robove, opravdavao kolonijalnu ekspanziju i podržavao ideju da domorodački narodi „nestanu“ kako bi Amerika mogla disati punim plućima.

Predivnu prirodu Tennesseeja zasjenjuje bolna uspomena na prošlost i stradanje pet plemena. Ljepota krajolika i težina sjećanja stoje jedno pored drugog, kao suze na licu nasmiješenog djeteta – ne znaš da li gledaš ljepotu ili bol.Zaustavio sam se kod jednog od memorijalnih mjesta. Tih je bilo sve – samo vjetar kroz drveće i grančice što škripaju pod nogama. U meni se, međutim, lomilo. Bilo je nešto bolno poznato u toj tišini. Kao da su zemlja i šuma upijale suze koje nisu mogle biti izrečene. Kao da sam već negdje čuo takvu tišinu – u Bosni i Hercegovini, u poratnim selima i pustim dolinama, u pogledima onih koji su preživjeli logore, granatiranja, progone i zaborav. Kao da je svaki narod koji je osjetio gubitak bez imena i pravde zapisan negdje u toj tišini.Sjeo sam na drvenu klupu pored spomen ploče i čitao imena koja nisu sačuvana. Čitao sam pogledima, dodirom, prisutnošću. Zamislio sam majku kako nosi dijete, starca koji jedva hoda, dječaka koji pita: „Zašto?“ A nema odgovora.

Tog dana nisam bio samo putnik. Bio sam svjedok. A možda i ispovjednik. Jer gdje god se počini nepravda i ostane nekažnjena, gdje god zemlja pocrveni od bola – to mjesto postaje i naša odgovornost. I ako već možemo putovati, hodati, disati slobodno – zar nije i najmanje što možemo učiniti to da pamtimo? Na povratku nisam pričao ni sa kim. Samo sam sebi u tišini rekao: neka i ova zemlja zna da sam bio tu. Da me je dotakla. I da ću pričati o njoj.

Od tog dana razmišljam: može li jedna zemlja biti toliko prokleta i toliko lijepa u isto vrijeme?Historija je puna ovakvih primjera. A zlo se dešava i danas, tu pred našim očima. Nestaju čitave porodice, nestaju narodi – često bez traga, bez glasa, bez sjećanja. A mi gledamo.

Jer šutnja je često dublja od riječi. Ali istina ne smije ostati neizgovorena.