“Ako ikoga ubijem, njega ću!” Izjavi Vinko Mlikota, prošle godine u lovačkoj kućici ispod sela Pripe, kada mu jedan od prisutnih lovaca pokaza moju kolumnu. Saučesnik zločina u “Udruženom zločinačkom poduhvatu” u mom rodnom selu Gorica, 25.aprila, 1993.godine nije čitao Krivični zakon BiH o krivičnoj odgovornosti saučesnika, koji u Članu 30, stav 1. kaže: Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kazniće se kao da ga je sam učinio. Trideset dvije godine od zločina a gore spomenuti ne samo da nije pokušao spriječiti zločin u Gorici, nego vješto šuti o tome. Ko je pucao na Šefkiju Šteta ispod sela, dok je sa užetom na ramenu krenuo po sijeno, kasnije mučen u logoru i podlegao? Ko je živu u kući zapalio nepokretnu staricu Đemilu Dedić i govorio “Gori nana ko luč”? Ko je na očigled supruga hadži-Šabana, na kućnom pragu ubio bolesnu staricu Zejnu Zalihić zvanu Studenka? Znaju to svi pripadnici brigade HVO “Herceg Stjepan” na čelu sa zapovjednikom sa tri mirovine, kojeg samo povremeno ima u javnosti kako dila drogu. Ne za zločin!
I ne pitajte kako sam saznao za izjavu u lovačkoj kući. Onaj ko se proda za jednu pivu, za dvije će i gaće skinuti. Podsjećam zaboravne Bošnjake, posebno one “dobričine” koji se još pišu mojim prijateljima i utrkuju čestitati rođendan saučesniku zločina, a mene uvjeravaju kako je isti “fin”, na izjavu zaštićene svjedokinje, zarobljenice u logoru Buturović Polje, koja je stajala ispred garaže Selmo Keške u vrijeme kada je Mirsad Gabela teško ranjen pored svoje dvoje tada malodobne djece ispustio dušu.

-Vidjela sam Vinka Mlikotu, sina Šangare limara, kako su mu oca zvali. Stajao je preko puta, nasuprot garaže, ispred vrata kuće Mujalo Smaila. U uniformi HVO-a sa puškom o ramenu i smijao se sve dok nije došao naki Škutur i otjerao ga. Niko iz mog rodnog sela nije otišao ni u Trusinu niti u Obre da tamo ubere tuđu voćku a kamoli počini zločin, na što sam posebno ponosan. Zato podvlačim onima što se prodaju za pivu ali i onima što su bajagi “multikuluralni” na račun šutnje o zločinu u selu Gorica, da “Udruženi zločinački poduhvat” NIJE LOVAČKA PRIČA! Podsjećam “ribe zaboravne” među Bošnjacima da je zacrtana granica Herceg-Bosne na Ivan Sedlu. Kojih stotinjak metara iznad ruševine kuće ustaškog poglavnika Ante Pavelića u Bradini. Svi koji trenutno žive ispod te crte u Hercegovini neka to imaju na umu. Za “instaliranje naoružanih lovaca” u lovačke sekcije oko Konjica brine se zet “gospodara Radobolje” lično. Toliko o tome iako posjedujem još.


Pored istrajavanja na tome da ruka pravde stigne zločince, ja već godinama ispisujem kulturu sjećanja, na šest nevino ubijenih Goričana, na logor u Buturović Polju gdje je bilo zatvoreno i mučeno 137 Bošnjaka, stanovnika sela Gorica, od njih 179 po popisu iz 1991. godine. To ima cilj stalno podsjećanje, da se zlo nikad i nikome ne ponovi. Ne, kako to “fini” reče da ja “zavađam narod” da bi isti opravdao sebe, naredbodavce i izvršioce zločina u selu Gorici, kada se on kao saučesnik smijao a nikad nije pokazao volju da svjedoči o onom što je svojim očima gledao. Evo mene za njegov pritajeni naum!

Ono za što nije imao muda devedeset treće, on bi da učini sad. Pa bujrum! Ja sam tu i biću do volje Uzvišenog Gospodara. Nikako volje “finog” i smradova, tih podrepnih muha koji mu podilaze. Tu sam da živim istinu, da pišem samo istinu, pa ako treba i da umrem za istinu. Ja drugačije ne umijem! O tome najljepše zbore moji stihovi uklesani na spomeniku svirepo ubijenim Goričanima u selu Gorica: Sjećati se znači voljeti, voljeti znači živjeti, zaboraviti znači iznova umirati…” Moje književno pero nema tinte za mržnju i ne zna istu napisati. Piše samo ljubav. Novinarsko pero piše istinu. Zbog mojih Goričana, onih ubijenih i onih što pravdu nisu dočekali a umrli usprav i onih što životare u selu do volje Stvoritelja. Zbog čestitih komšija katolika Hrvata, kao što su porodica Vinka Šekerije, bačvara. Zbog Katice-Kaje Blažević, nevino ubijene na pazaru u Buturović Polju od strane onih od kojih su stradali i moji Goričani. Imam obavezu pred Bogom ali i pred djecom koja sada usvajaju prve lekcije i onoj koja će tek doći, da pišem ISTINU i samo istinu. Neće me umoriti ni inertnost Tužiteljstva HNK, tačnije šefice Odjela za ratni zločin, tužiteljice Vesne Pranjić kojoj sam svojevremeno pisao lično. Ratni zločin ne zastarijeva, Član 19. KZ BiH, Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti.
Više od dvadeset godina unazad sve televizije, svi mediji su prisutni na godišnjici stradanja Hrvata u Trusini. I neka su! Kao čovjek, Bošnjak i vjernik, stidim se tog zločina. Ali se svaku godinu pitam, zašto isti mediji ne dođu i na dan stradanja Bošnjaka u Gorici. Zašto? Zločin koji se pravno ne procesuira, ponovi se. Samo je pitanje vremena. Moj rahmetli otac koji je preživio dva rata, dva strijeljanja, jedan logor i jedno mučenje, egzaktan je dokaz i moj motiv da nikad ne odustanem pisati. A neki su mislili su da ću se umoriti, zato i ovdje ponavljam, Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati.