Kanađani sutra (28. april) izlaze na izbore koji su ovog puta mnogo neizvjesniji nego raniji i odvijaju se u vrijeme Trumpovih opasnih pretenzija prema nezavinosti ove države koja je u personalnoj uniji sa UK Velikom Britanijom i Sjevernom Irskom. Megdan dijele liberali i konzervativci, a ovi zadnji su bili u prednosti dok je na čelu Kanade bio premijer Justin Trudeau, ali kada je čelo države preuzeo Mark Carney stvari su se, čini se, promijenile.

Histeriju antiamerikaizma izazvao Trump. Za vrijeme vladavine Trudeaua liberali koje je predvodio zaostajali su cijelu „milju“ za konzervaticima, ankete kažu za 20 odsto. Svi su tada na premijerskoj poziciji vidjeli šefa konzervativaca Pierre Poilievrea. Ali na promjenu javnog mnjenja uticao je prije svih američki predsjednik Donald Trump koji je u sladostrasnom zanosu tvrdio da će pripojiti Kanadu kao 51. državu SAD-u. Pri tome je uveo niz rigidnih carinskih mjera svom dotad odanom susjedu. Naravno, da je tim potezima (showmana) Trumpa, koji se ovih dana presabire nakon mjera prema cijelom svijetu, izazvao pravu buru protesta u sjevernoj državi, pa se danas na utakmicama u kojima igraju Amerikanci zviždi timu Ujka Sama, a svjedoci smo otkazivanja putovanja po SAD-u. Ovakava histerija antiamerikanizma se ne pamti možda od sticanja nezavisnosti, što je i razumljivo jer je na ovaj način Trump izazvao prosječnog Kanađanina na otvoreni bunt. Ovu izdaju Amerikanaca pamtit će dugo stanovnici druge najveće države na svijetu. Što je još gore po Trumpovu politiku, od njegovih nakana nema ništa. Ovu Trumpovu prijetnju teritorijalnom intergritetu odlično je iskoristio liberal Mark Carney, koji je prije mjesec i po zamijenio mladog i ambicioznog premijera koji dolazi iz kuće porodice Trudeaua. Podsjetit ću da je njegov otac bio Pierre Yves Eliot koji se nalazio na čelu Kanade u dva mandata, od 1968. do 1979. i od 1980 do 1984. godine.
Kada je Justin došao na čelo Kanade 2015. godine u gotovo nevjerovatnom skoku njegove liberalne stranke sa treće parlamentarne pozicije na vodeću u kandskom parlamentu, dočekan je sa oduševljenjem. Svi su uživali u njegovoj mladalačkoj harizmi. Imao je pri tome optimističan prilaz politici i većina glasača je kazala – da, to je moj premijer. Ovakav skok se nije dogodio u 150-godišnjoj kanadskoj historiji (nezavisna od 1867). Justin Trudeau je bio među savremenicima iz doba kada je došao na čelu Kanade, od Baraka Obame, Merkelove, Šinze Abea ili Davida Camerona i bio je lider koji je bio najduže unutar grupe G7. Ostaće zabilježen kao relevantan političar koji je za svog trajanja mandata uradio više nego ijedan kanadski premijer na planu pomirenja sa lokalnim Indijancima i koliko god je mogao na planu klimatskih promjena.

Od harizme do gubitka vlasti. Ali, kako to biva, Trudeau i njegova partija do njegovog odlaska u maru 2025. su postali i teret. Postao je političar iz šabona koji je sve manje pratio glas baze pri čemu je postajao političar sve više nesposoban da se kreće u skladu sa načelom tempora mutantur es nos mutamur in illis“ („vremena se mijenjaju i mi s njima“) i sve nesposobniji da se prilagodi vremenu u kojem živi. Osim toga prethodna vlada je imala problem sa troškovima života inflacijom, koji su ne samo u slučaju Kanade doprinijeli izbornim potresima širom sveta.

Sada je na na aktuelnom premijeru koji ga je naslijedio Marku Carneyu da izdigne stranku iz perioda posrtanja, što je čini se u kratkom vremenu i ostvario. Iako nikada nije imao nekakvu političku funkciju, izuzev što je vodio Centralnu banku Kanade i Velike Briitanije, njegovo finansijsko iskustvo ga istura kao odličnog kandidata za obavljanje premijerske družnosti u uslovima Trumpovog otvorenog kidisanja na nezavisnost države. Ovaj 60-godišnjak je dosada imao izrazito aktivnu predizbornu agendu posjećujući mnoga područja u velikoj Kanadi, a čini se da je akcenat bacio na mjesta u kojima podjednake šanse imaju liberali i konzervatici, kao npr. Toronto, odnosno pokrajina Ontario. On se izražavao potpuno direktno prema Trumpovoj retorici i novoimperijalističkoj politici predsjednika SAD koji je „uništio globalnu ekonomiju izdao Kanadu“. Zanimljivi su zaključci Carneya koji je emocionalno i sa razočarenjem ustvrdio da su Kanađani preboljeli šok te izdaje, „ali nikada ne bismo smjeli zaboraviti lekcije“. Carney se pokazao kao čovjek koji dobro razumije političke prilike, ali suzdržano od nacije traži smirenost uz opasku da Kanađanima ne treba ljutnja nego „odrasla osoba“. Zanimljiv je pristup 45-godišnjeg Pierre Poilievrea koji je svoju strategiju gradio na bijesu prema Trudeauvoj politici za čije vlasti su troškovi života naglo porasli. Osim toga šef konzervativaca je našao krivca u američkom predsjedniku Trumpu, ali je loše ekonomske rezultate pod Trudeauom i liberalima ocijenio „ranjivim na američki protekcionizam“.

Ali, sad se umjesto Trudeaua suočio sa drugim kandidatom Marcom Carneyom što mu je pokvarilo strategiju pa je sada odnos liberala i kontervativaca 42,5% naspram 38,7 odsto. Ali, po svemu sudeći važan faktor za liberale, ako ne i najvažniji, bio je pad broja glasova prema ljevičarima - Novim demokratima i separatistima Kvebečkom bloku.

Naša bh. i bošnjačka zajednica okupljena oko akademika dr. Emira Ramića i Instituta za istraživanje genocida Kanada dosada je ostvarila odlične rezultate sa aktuelnom liberalnom vladom. Sa ove udaljenosti, čini nam se, bilo bi korisno da se ovaj talas nastavi za vrijeme kojeg su građani BiH ostvarili bolju povezanost sa svojom zemljom zahvaljujući Institutu za istraživanje genocida Kanada nego sa našom ambasadom. Ovo stanje je trajalo sve do dolaska savjetnice Daniele Čolić, koja je aktivirala rad našeg diplomatskog predstavništva i otvorila vrata „zatvorene“ Ambasade za sve bosanskohercegovačke građane.