Dan knjige je više od simboličnog datuma na kalendaru kulturnih događaja. To je podsjetnik – tiha, ali snažna opomena – na mjesto koje knjiga zauzima (ili više ne zauzima) u našem svakodnevnom životu, obrazovanju, vjeri, identitetu. U vremenu kada se više govori nego što se čita, kada su police sve punije, a umovi sve prazniji, pitanje knjige nije luksuz akademskih krugova – to je pitanje opstanka jednog društva.

Jer odnos prema knjizi nije samo estetsko, već duboko etičko i egzistencijalno pitanje. Kako čitamo, šta čitamo, koliko duboko ulazimo u napisano – govori o tome koliko smo spremni da razumijemo svijet, ali i sami sebe. U zajednici koja se još uvijek oporavlja od historijskih rana, gdje se kulturni identitet tek nanovo tka, knjiga nije periferija – ona je temelj. Temelj razuma, dijaloga i nade.

Knjiga danas: predmet ili prisustvo?
Između raznih poslova, svakodnevnice neka nam biblioteke budu obaveza da svakoga dana dnevno otvarimo i pročitamo po neku stranicu, te timo posvjedočimo stvarnosti koja nije jednostavna. Knjige i dalje postoje. Izdavači rade. Prevoditelji ulažu trud. Sajmovi se održavaju, iako su često više tržni centri nego duhovni prostori. Ali biblioteke – one su sve praznije. One rijetke duše koje ih posjećuju dolaze više iz nostalgije nego iz stvarne potrebe. A još je rjeđi onaj posjetilac koji dolazi sa svjesnim, izgrađenim čitalačkim afinitetom.
I tu se nameće jedno pitanje koje me dugo proganja: ima li danas više onih koji pišu, nego onih koji čitaju? I šta to govori o našem vremenu?

🖋 Pisanje bez dubine – brzina bez sadržaja
Nikada u historiji nije bilo lakše napisati i objaviti knjigu. Digitalni alati omogućavaju svakome da postane autor – ali rijetki među njima postaju i mislioci. Knjige nastaju brzo, potroše se još brže. Površne, trenutne, tematski ispražnjene, one ne ostavljaju trag. I dok se čini da imamo hiperprodukciju teksta, istinski vrijedna djela – ona koja nas mijenjaju, koja nas tjeraju da se vratimo i ponovno čitamo – ostaju u sjeni senzacionalizma.
I najčešće ih pišu ljudi entuzijasti – pojedinci koji gube borbu protiv sistema koji kulturu više toleriše nego njeguje. Ustanove, koje bi morale stajati iza takvih projekata, najčešće su nijeme ili pasivne.
👁 Promjena čitatelja: između ekrana i dubine
S druge strane, čitatelj kao pojam ne nestaje – on se mijenja. Mladi danas konzumiraju ogromne količine teksta, ali u fragmentima: titlovi, tweetovi, kratki članci, statusi. Dubinsko čitanje, ono koje traži tišinu, fokus i vrijeme, postaje rijetkost. Kao da smo izgubili strpljenje da živimo sa knjigom, da se borimo sa njom, da je ne samo razumijemo, već i osjetimo.
U tom kontekstu, čitatelj koji zna čitati "između redova" postaje rijetkost – gotovo izumrla vrsta. A sa njim nestaje i sposobnost kritičkog mišljenja, slojevitog razumijevanja, analitičkog uvida.

Jezik i mišljenje: zaboravljeni par
Ako ne čitamo – ne razvijamo jezik. A bez jezika ne možemo misliti precizno. Sve je više mladih koji govore svedenim vokabularom. Obrazovni sistem ne ohrabruje izražavanje, a vanškolski programi koji bi to mogli nadomjestiti su rijetki, ako uopšte postoje. Jezička oskudnost vodi ka misaonoj površnosti, a to je teren na kojem cvjeta populizam, netolerancija i intelektualna pasivnost.

⏳ Površnost kao norma – misao kao luksuz
Najopasnije nije to što čitamo manje – već što mislimo pliće. Obrazovni sistem sve više favorizira brzinu nad dubinom. Uče se činjenice, ali ne i njihova veza. Donose se brzi zaključci, ali bez temelja. Tehnologija, koliko god korisna bila, favorizira skrolanje nad razmišljanjem, reakciju nad refleksijom. Postajemo društvo koje ne zna slušati, ni jedni druge, ni tekst, ni svijet oko sebe. A posebno ono što nam je podario dragi Bog - razum. Mi kao misleća bića odgovorna Bogu trebamo nauciti kako misliti, jer planeta jeca u tome da se popravi, da se osvježi.

Novi mediji, nova nada?
Ipak, ne treba biti fatalista. Digitalno doba nosi i nove mogućnosti: e-knjige, audioknjige, online klubovi čitatelja, platforme za diskusiju. Sve to može postati plodno tlo za novu kulturu čitanja – ako ga znamo koristiti. Ali bez sistemske podrške i kolektivnog razumijevanja važnosti dubinskog čitanja, te mogućnosti će ostati – kao i mnoge dobre knjige – neotvorene.

---

Zato, kad danas govorimo o knjizi, ne činimo to iz nostalgije. Govorimo jer je to pitanje zdravlja društvene svijesti. Jer samo društvo koje zna čitati – zna i misliti, razumjeti, saosjećati. A bez toga – šta ostaje?

---