Na najneizvjesnijim izborima u Kanadi koji su se ovog puta održavali bez harizmatične ikone Justina Trudeaua, a suočeni sa opasnim pretenzijama Donalda Trumpa na njenu nezavisnost, pobijedili su liberali, koji su do prije samo dva mjeseca smatrani „otpisanim“. Megdan su dijelili liberali i konzervativci, a ovi zadnji su bili u prednosti dok je na čelu Kanade bio premijer Justin Trudeau. Ali kada je „dizgine“ vlasti preuzeo Mark Carney uslijedio je salto mortale na državnim izborima. Na njima je izbornu pobjedu ostvarila njegova stranka osiguravši četvrti uzastopni mandat. Liberali ipak nisu uspjeli osigurati većinu u Donjem domu sa 343 poslanika. Liberali su osvojili 155 mandata, što je ispod praga od 172 mjesta potrebna za većinu. Za sobom su ostavili konkurentsku Konzervativnu stranku koja je dobila 133 mjesta. Zbog ovog izbornog preokreta slast pobjede je neprocjenjivo velika.

Antiamerikanizam izazvao Trump. U finišu vladavine Justina Trudeaua liberali su zaostajali cijelu „milju“ za konzervaticima, ankete kažu za 20 odsto. Svi su tada na premijerskoj poziciji vidjeli šefa konzervativaca Pierre Poilievrea. Ali na promjenu javnog mnjenja uticao je prije svih američki predsjednik Trump koji je u sladostrasnom zanosu tvrdio da će pripojiti Kanadu kao 51. državu SAD-u. Pri tome je uveo niz rigidnih carinskih mjera svom dotad odanom susjedu. Naravno, tim potezima Trump je izazvao pravu buru, pa se danas na utakmicama u kojima igraju Amerikanci zviždi timu Ujka Sama i otkazuju se putovanja po SAD-u. Ovakava histerija antiamerikanizma se ne pamti od sticanja nezavisnosti, što je i razumljivo jer je na ovaj način Trump izazvao prosječnog Kanađanina. Ovu izdaju Amerikanaca pamtit će dugo stanovnici druge najveće države na svijetu. Što je još gore po Trumpovu politiku, od njegovih nakana nema ništa. Njegova prijetnju teritorijalnom intergritetu iskoristio je izborni pobjednik Mark Carney. Samo prije mjesec dana on je zamijenio premijera Justina koji je dolazio iz kuće porodice Trudeaua. Kada je Justin došao na čelo Kanade 2015. u gotovo spektakuralnom skoku Liberalne stranke sa treće parlamentarne pozicije na vodeću u kanadskom parlamentu, dočekan je sa oduševljenjem. Svi su uživali u njegovoj mladalačkoj harizmi. Imao je pri tome optimističan prilaz politici. Ovakav skok se nije dogodio u 150-godišnjoj kanadskoj historiji (nezavisna od 1867). Trudeau je bio lider sa najdužim stažom unutar grupe G7. Ostaće zabilježen kao relevantan političar koji je za svog trajanja uradio više nego ijedan kanadski premijer na planu pomirenja sa lokalnim Indijancima i koliko god je mogao na planu klimatskih promjena.

Od harizme do gubitka vlasti. Ali, kako to biva, Trudeau i liberali su postali i teret. Postao je političar iz šabona koji je sve manje pratio glas baze pri čemu je postajao političar sve više nesposoban da se kreće u skladu sa načelom “tempora mutantur es nos mutamur in illis“ („vremena se mijenjaju i mi s njima“) i sve nesposobniji da se prilagodi vremenu u kojem živi. Njegova vlada je imala problem sa troškovima života inflacijom. Novi premijer Carneyu uspio je za veoma kratko vrijeme izdignuti stranka iz pozicije gubitnika u pobjednika izbora. Iako nikada nije imao nikakvu političku funkciju, izuzev što je vodio Centralnu banku Kanade i UK, njegovo finansijsko iskustvo ga je isturilo kao odličnog kandidata za obavljanje premijerske družnosti u uslovima Trumpovog otvorenog kidisanja na nezavisnost države. Carney je imao izrazito aktivnu predizbornu agendu. On se izražavao direktno spram Trumpove novoimperijalističke politike za koju je rekao da je „uništio globalnu ekonomiju i izdao Kanadu“. Mobilizirao je građane oko nacionalnog jedinstva i ekonomske otpornosti. Carneya je sa razočarenjem ustvrdio da su Kanađani preboljeli šok te izdaje, ali da nikada ne bi smjeli zaboraviti ovu važnu lekcije. On se pokazao kao čovjek koji dobro razumije političke prilike. Zanimljiv je pristup njegovog konkurenta Poilievrea koji je svoju strategiju gradio na bijesu prema Trudeauvoj politici za čijeg mandata su troškovi života naglo porasli. Krivca je našao i u Trumpu. Govorio je da je Kanada bila ranjiva i zbog američkog protekcionizma. Ali, onda se, umjesto s Trudeauom, kojeg je volio imati za supranika, suočio sa drugim kandidatom, Carneyom, što mu je pokvarilo strategiju. Pobjednička stranka sada mora raditi na pridobijanju radnika pogođenih američkim carinama i jačanju javnih usluga, što je Carney i najavio. Važan faktor za pobjedu liberale, ako ne i najvažniji, bio je pad broja glasova za Nove demokrate koji su dobili samo 5 mjesta kao i separatističkog Kvebečkog bloka (21), što je značajan pad u odnosu na 2021. kada su imali 32 mandata.

Što se tiče bh. zajednice koja je poprilično mnogoljudna najveći broj ljudi je okupljen oko akademika Emira Ramića i Instituta za istraživanje genocida Kanada. Svakako, bilo bi korisno da se nastavi odlična saradnja i sa Carneyevom vladom, jer za to postoje sve pretpostavke. Naši građani su u minuloj deceniji ostvarili bolju povezanost sa domovinom zahvaljujući aktivitetu Instituta za istraživanje genocida Kanada nego Ambasadi BiH koju vodi Aleksandar Bogdanić (RS). Protiv njega su uoči Dana nezavisnosti (2025) organizirane demonstracije naših građana zbog, kako su rekli, njegovog antibosanskog djelovanja. No, zahvaljujući savjetnici Danieli Čolić aktiviran je rad našeg predstavništva. Ona je, pa makar i na kapaljku, uspjela otvoriti vrata „zatvorene“ Ambasade za sve bh. građane bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, što je primjer rada diplomatskih predstavika jedne zemlje.