Kolumne
Esej o tišini koja ima cijenu
OTKUP MRTVIH
|
|
Autor: Merima K. Mehinović
Objavljeno: 16. May 2025. 15:05:47
U Bosni i Hercegovini, zemlji natopljenoj šutnjama, postoje mrtvi koji još nisu pronašli svoj mir. A još više živih koji nisu pronašli svoje mrtve.
U ovoj zemlji, patnja nije prošla nego se svakodnevno naplaćuje. Ne iz budžeta, ne u investicijama, ne u moralnim isprikama već u gotovini. U kovertama koje roditelji, djeca i supružnici ostavljaju na stolovima bivših komšija, onih što su nekada dijelili kahvu, a potom karte krvavih grobnica. Mi, narod koji pamti, naučili smo i da plaćamo mir. Da kupujemo informacije. Da smiraj duši pokojnika u hiljadama konvertibilnih maraka otkupljujemo.
Sidran je znao reći da u Bosni mrtvi više pate od živih. Danas, tu patnju potvrđuje tržište.
U jednoj ispovijesti, surovoj, lišene metafore stoji sve: 'Mi smo platili 3000KM za informaciju o grobnici u kojoj je otac bio. Info tačna, 17 tijela bilo tu bačeno. I dodaje: Tih 3000 smo dali bivšem komšiji. Nije bilo drugog izlaza.'
To je novi jezik naše tragedije. Cjenovnik identiteta. Otkup za kosti.
Šta društvo postaje kad smiraj pokojnika zavisi od novčanika živih? Kada sistem ne prepoznaje potrebu za pravdom, a komšija zna sve, ali šuti dok ne dobije cijenu? Nije to ni pravna ni politička rupa. To je egzistencijalna propast zajednice. To je etički ponor.
U jednoj drugoj zemlji, ova bi vijest završila u parlamentu, postala uzrok protesta, povod za reforme. U Bosni i Hercegovini, ona je samo još jedan tvit koji proleti, ostavi gorčinu i padne u zaborav. Kao što padnu svi oni koji nisu imali da plate.
I dok Evropa govori o pomirenju, o napretku, o eurointegracijama, mi ovdje znamo: istina i pomirenje ne rastu tamo gdje se informacije prodaju, a pravda gleda na sat. Ne može se izgraditi društvo na grobnicama koje se kriju, na bolu koji se preprodaje.
Otkup mrtvih nije metafora. To je naša realnost. I neka zna svijet: mi ne tražimo osvetu, ali ne pristajemo na tišinu koja se fakturiše.
Mi, djeca opsade, prognani u vlastitoj zemlji, još uvijek otkupljujemo pravo na tugu. Jer grob nije mjesto smrti – već sjećanja. A sjećanje nam niko ne smije prodavati.
U ovoj zemlji, patnja nije prošla nego se svakodnevno naplaćuje. Ne iz budžeta, ne u investicijama, ne u moralnim isprikama već u gotovini. U kovertama koje roditelji, djeca i supružnici ostavljaju na stolovima bivših komšija, onih što su nekada dijelili kahvu, a potom karte krvavih grobnica. Mi, narod koji pamti, naučili smo i da plaćamo mir. Da kupujemo informacije. Da smiraj duši pokojnika u hiljadama konvertibilnih maraka otkupljujemo.
Sidran je znao reći da u Bosni mrtvi više pate od živih. Danas, tu patnju potvrđuje tržište.
U jednoj ispovijesti, surovoj, lišene metafore stoji sve: 'Mi smo platili 3000KM za informaciju o grobnici u kojoj je otac bio. Info tačna, 17 tijela bilo tu bačeno. I dodaje: Tih 3000 smo dali bivšem komšiji. Nije bilo drugog izlaza.'
To je novi jezik naše tragedije. Cjenovnik identiteta. Otkup za kosti.
Šta društvo postaje kad smiraj pokojnika zavisi od novčanika živih? Kada sistem ne prepoznaje potrebu za pravdom, a komšija zna sve, ali šuti dok ne dobije cijenu? Nije to ni pravna ni politička rupa. To je egzistencijalna propast zajednice. To je etički ponor.
U jednoj drugoj zemlji, ova bi vijest završila u parlamentu, postala uzrok protesta, povod za reforme. U Bosni i Hercegovini, ona je samo još jedan tvit koji proleti, ostavi gorčinu i padne u zaborav. Kao što padnu svi oni koji nisu imali da plate.
I dok Evropa govori o pomirenju, o napretku, o eurointegracijama, mi ovdje znamo: istina i pomirenje ne rastu tamo gdje se informacije prodaju, a pravda gleda na sat. Ne može se izgraditi društvo na grobnicama koje se kriju, na bolu koji se preprodaje.
Otkup mrtvih nije metafora. To je naša realnost. I neka zna svijet: mi ne tražimo osvetu, ali ne pristajemo na tišinu koja se fakturiše.
Mi, djeca opsade, prognani u vlastitoj zemlji, još uvijek otkupljujemo pravo na tugu. Jer grob nije mjesto smrti – već sjećanja. A sjećanje nam niko ne smije prodavati.
