Slavnu trojku iz naslova povezuju mnoge zajedničke stvari, kao što je ljubav prema čistoći rasa, čistoći prirode, tzv. etnoekologiji, sopstvenoj slavi, specijalnoj književnosti (Mein kampf, Gorski vijenac, Na Drini ćuprija) kao i planinarenju. E, baš to im je bilo uvijek na prvom mjestu.

Njegoš je nezvanični začetnik balkanskog alpinizma, jer se svakodnevno odazivao zovu prirode i u slobodnom stilu – dapače, bez žičara –, peo na Lovćen. Sam! Bez nigđe nikoga! A gore, s vrha vrhova, gledao je svoju crnogorsku državicu, i pjevao i vriskao od radosti. U trenutku kad bi ugledao pokoji minaret kako drsko i srdito nišani crnogorsko nebo, prestajao je biti oduševljeni planinar i pretvarao se u revnosnog etnoekologa, koji minarete doživljava kao ekološku zarazu:
- Trijebimo gubu iz torine! – dreknuo bi tada glasom, koji se preko Cetinja prevaljivao preko brda sve do Boke latinske i mora Jadranskog. Tada bi ga minula volja za planinarenjem i sav bijesan i uzrujan vraćao se dole na Cetinje, kako bi organizovao akcije etnoekološkog čišćenja.
Ta aktivnost mu je donijela vječnu, ali moramo reći pretjeranu slavu. Kapu su pred njim kasnije skidali i Ado i Ivo, slijedeći mu u ideji i djelu, koliko god je to bilo u njihovoj moći. „Uzmognemo li, čut će se hoćemo li!“ – obećavali su oni urbi et orbi.

Nekada jako popularni Ado se volio pendžariti na alpske vrhove. Posebno se oduševljavao sunčanom stranom tog predivnog planinskog masiva i rado se peo na Triglav. Sa tog vladara Julijskih Alpa kao na dlanu gledao je Jadransko more i malu a zgodnu Sloveniju, nego šta. Sav se topio od tog sklada prirode, ali smetala mu je jedna stvar: primijetio je vrijedne Slovence kako marljivo vršljaju tamo-amo po svojim njivama i livadama – oru, kopaju, kose, žito nose –, dok je Njemaca bilo zanemarivo malo među njima. Ta činjenica mu je uzimala dah i zamućivala pamet. Tada mu se svijet u ad pretvarao, a svi ljudi pakleni duhovi, i on nakon grozničavog razmišljanja uzdigne glavu i sa samog vrha Triglava uzvikne gromkim glasom, koji je duuugooo odjekivao alpskim dolinama, sve do mora i Pirana:
- Mach dieses Land wieder deutsch für mich!!! (Napravite mi ovu zemlju opet njemačkom!!!)
Nakon navrat-nanos spuštanja u dolinu vratio se u Orlovo gnijezdo i počeo sa crtanjem plana o rješavanju slovenačkog pitanja, koji se zvao „Sve u tri 'P'“: pobijanje, ponjemčivanje, protjerivanje. A gle čuda, dobar dio Slovenaca nije htio ni čuti za Adin plan „Sve u tri 'P'“. Digli su se na noge i u lice (doduše iz šume, ali ipak!) dreknuli fireru:
- Malo morgen!!! Geh zurück, wo du hergekommen bist!!! (Gubi se otkud si se dovukao!)
Posljedično, planovi „Sve u tri 'P'“ su na kraju krajeva propali. Adina tako željena slava otišla je zajedno s njim, također u tri „P“: pomahnit'o, propao, preminuo.

Ivo je bio Njegošev i Adin strasni obožavatelj. Slijedio im je baš u svemu: planinario je kao oni, pisao knjige kao oni, bio ljubitelj čistih naroda i teritorija kao oni, ukratko – njihov učenik ili vojnik, kako se uzme (što rekao lopov na pitanje kako živi).

Alpinističke ambicije mu nisu bile pretjerano velike: zadovoljavao se svakodnevnim usponom na Bikavac, brdo iznad Višegrada, na kojem bi nakon kraćeg gimnastičkog vježbanja čučnuo i pogled uperio u čaršiju. A tamo dole u čaršiji ništa nije bilo po njegovoj volji. Vidio je bule u šarenim dimijama i Turke sa bijelim turbanima na glavi, nestašnu tursku dječurliju, koja je bezglavo jurila prašnjavim višegradskim sokacima, i ta slika ga je bacala u nesvijest, i ta činjenica mu je uzimala dah i zamućivala pamet. Tada mu se svijet u ad pretvarao, a svi ljudi pakleni duhovi. Da bi izbjegao psihički slom ili nesvjesticu, smjesta se okretao na istok, gdje se uzdizalo brdo Staniševac. Tamo je bila Srbija, i to saznanje ga je smirivalo. Odnedavno etnički čista, sa srušenim džamijama i polomljenim minaretima. U svojoj mašti je vidio ogromnu bradatu vojsku, koja je nezadrživo prodirala prema Višegradu. Tada se prenuo, okrenuo prema čaršiji u dolini, ispružio desnu ruku i šaku ispred sebe, i iz sveg glasa počeo vikati dokonim Vešegrađanima:
„O, Turci! Vi sjedite tamo i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja! A kuda ćete bježati, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to!“

Odjednom, višegradski „Turci“ zaćutaše i pogledaše gore prema Bikavcu, odakle je dolazio gromki i prijeteći glas, ali pošto ugledaše samo majušnu ljudsku siluetu, koja salutira poput njemačkih vojnika, svi podigoše ruke i uglas uzviknuše: „Allahu ekber!“

Ovakav odaziv porazi do maloprije ushićenog Ivu, i on ponovo čučnu i bez prethodnog gimnastičkog vježbanja uperi pogled dole u čaršiju. A tamo dole u čaršiji opet ništa nije bilo po njegovoj volji. Vidio je bule u šarenim dimijama i Turke sa bijelim turbanima na glavi, nestašnu tursku dječurliju, koja je bezglavo jurila prašnjavim višegradskim sokacima, i ta slika ga je opet bacala u nesvijest, i ta činjenica mu je opet uzimala dah i zamućivala pamet. Opet mu se svijet u ad pretvarao, a svi ljudi pakleni duhovi. Da bi iz tog stanja svijesti prešao u normalno, odluči da ustane. Ali, u tom trenutku osjeti snažne tuđe ruke na svojim ramenima, koje ga počeše pritiskati ka zemlji, kao da mu hoće kičmu slomiti. On se svojim rukama uprije u tlo i ponovo pokuša ustati, ali nije išlo. Zatim začu snažan bariton iza sebe:
- Kažeš – kuda ćete bježati, je li, Ivo?
On sav preneražen pokuša odgovoriti, ali njegov glas se nije usuđivao izaći iz grla. Bariton se ponovo javi:
- Kažeš – kuda ćete bježati, je li, Ivo?
Ivo pokuša okrenuti glavu, ne bi li ugledao čovjeka ili aždahu, šta god ga je gnjavilo, ali nije mogao. Uspješno pokuša na drugu stranu i vidje – nikog nije bilo! Nikog!!! Snagom vrhunskog atlete Ivo skoči uvis i nakon mekanog prizemljenja i stabiliziranja na drhtavim nogama poče pogledom pretraživati zelenu lazinu na vrhu Bikavca. Nigdje žive duše! On protrlja oči i ponovo pogleda – opet ništa!

Posramljen ali smiren, Ivo pognute glave započe spust sa Bikavca.