U vremenu kada žene u Bosni i Hercegovini svakodnevno postaju mete nasilja, kada bilježimo porast femicida, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković odlučuje da javno targetira ženu Sebiju Izetbegović — i to neargumentom, već uvredom, optužbom, prijetnjom. “Borba” koju najavljuje nije politički duel, već crtanje mete. I to u društvu gdje meta na čelu žene prečesto završi tragično.

Dok se deklarativno zalaže za evropske vrijednosti, iz njegovog političkog vokabulara svakodnevno izlijeću etikete poput “kriminalna hobotnica”, “režim”, “botovi” i, naravno, najdraže mu: “dolazimo po vas”. Kad to kaže Konaković — to je “borba za istinu”. Kad neko drugi upotrijebi metaforu — to je, po njegovim riječima, poziv na genocid. Dvostruki standardi postaju njegov politički potpis.

Opsesivna potreba da se predstavi kao stalna misao Izetbegovića djeluje tragikomično kad se uzme u obzir da su zapravo Bakir i Sebija stalna riječ u njegovom političkom rječniku. Ko je opsjednut kim — lahko je zaključiti.

Tu je i njegova misteriozna diploma, vječno nerasvijetljena, i ratni staž koji, barem prema njegovim izjavama, traje duže nego sam rat. Dodamo li tome i njegovu rijetku sposobnost da sam sebe demantuje u roku od 24 sata, jasno je da ovdje ne govorimo o ozbiljnoj politici, već o nesuverenoj kombinaciji ega i konfuzije.

No, najopasnije od svega jeste normalizacija političkog targetiranja žena. U društvu gdje je nasilje nad ženama sve prisutnije, ovakve “najave borbe” nisu samo neodgovorne — one su potencijalno opasne. I ne radi se tu o političkom sukobu, nego o poticanju atmosfere linča u kojoj se javno etiketiranje pretvara u javno podsticanje.

Elmedin Konaković možda misli da demonstrira odlučnost. Ali sve što pokazuje jeste nemoć političkog sadržaja koju kompenzira uvredama i ličnim opsesijama. Umjesto borbe za bolju Bosnu i Hercegovinu, on vodi borbu za sopstveni politički reflektor.