Koliko god probao biti učtiv da izbjegnem spomenuti javno, ono oko čega se okupila skupina lelemudana i slobodnih dama čije su slobode pokidale strujne žice pa se prndecaju, ne mogu.

Zato ću se poslužiti narodnom doskočicom, pa ću neki dan održano bezobrazno kultivisanje nazvati hašimov teferič. Znate ono, kada se zarad stida metaforički definiše muškost i kaže da je to hašim.

Phallus, falus (grč. phallos-muški ud), je psihološki i anatomski termin koji se generalno odnosi na muški reproduktivni organ, simbolično povezan sa muževnošću i muškom moći. Upotreba faličnih simbola proteže se kroz različite civilizacije, gdje je bio poštovan ili obožavan, odražavajući društvene vrijednosti vezane za muževnost i seksualnost. U psihoanalitičkoj teoriji, posebno u djelima Sigmunda Freuda, falus simbolizuje želju i porive unutar podsvijesti.

Da ne povrijedim gospođu kulturu kojoj se na ovim prostorima gura pod suknju sve i svašta osim parfema pa im ta guranja tuknu na kilometar, neću se baviti pitanjem da li je terminološki i bukvalno razgolićeni teferič trebao ovom gradu. Ne trebaju nam ni koride ali one su tu, da mentalnu sliku naroda vežu za rogove. Ne trebaju nam ni brojne cajke koje ionako posrnulu mladost guraju niže ali se direktor sportskih terena u gradu, hvali njihovim dovođenjem i bilježi to kao najbolji poslovni uspjeh. Zato se neću baviti pitanjem da li hašimov teferič, (prvobitno najavljen na glavnom gradskom trgu koji nosi ime prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, o čemu sam pravovremeno pisao, op. a) trebao biti održan ili nije. Nemam namjeru govoriti o duhovnim puninama i prazninama jer one su očite na svakom ponaosob i ćehra za njih govori. Vjera i nevjera je lično opredjeljenje i sloboda izbora pa makar se neko poput idolopoklonika odlučio klanjati i falusu ili ti hašimu. Molio bih da taj neko to ne čini u javnom prostoru za koji svi građani plaćaju porez a koji nema tu namjenu. Neka to čine na babovini ili još bolje na tazbini, bilo bi fer.

Na kraju postavljam pitanje svjesno prisutnim. Odsutne je teško “pikati” u ovom slučaju. Posebno pitam ulemu, u čijoj blizini na nekoliko desetina koraka od Čaršijske džamije se odvijao teferič erotske književnosti i likovne umjetnosti.

Da li se isti trebao održati baš tu?

Prvo slikovno u gradskom prostoru, potom retorički u kafani veličao se “hašim” jer vjerovatno u vlastitoj nadarenosti aktera bilježi deficit. Tako blizu islamskim objektima je uvredljivo i sramno do kosti. To je ravno pišanju po džamijskim zidovima i avlijama tamo gdje smo mi Bošnjaci u manjini.