Ah, Srđan Puhalo. Taj skraćeni psiholog, produženi tviteraš i samozvani narodni savjetnik, ponovo je uskočio u vatru — naravno, bez zaštitne opreme. Napisao je da je Dodik ponosan na efendiju Cerića i da će mu možda dodijeliti orden. Genijalno. I tačno. I zato — nepodnošljivo.

Jer Puhalo nije rekao ništa što već nismo znali. Samo je imao drskosti da to izgovori. I tu ga treba zaustaviti. Nije dovoljno što nam je racionalno objasnio da je sarajevska najava dolaska evropskih rabina bila performans bez predstave. Ne. On je imao obraza da nas podsjeti kako su ovdašnji političko-duhovni faktori kadri da proizvedu skandal bez učesnika, incident bez povoda, sukob bez stranaka.

Da je šutio, možda bi se našli u dilemi. Ovako – nema sumnje. Njegov cinizam razotkriva ne samo igru, već i kostime svih glumaca: Cerić kao prorok Facebooka, Dodik kao dželat pomirenja, rabini kao imaginarna moralna mjera – i Puhalo kao onaj iritantni lik što u posljednjoj sceni otkrije da je kralj go.

Jer, šta je Srđan Puhalo? Po vokaciji – psiholog. Po ponašanju – piroman razuma. Po učinku – četnik ironije, koji vatrom riječi razgolićava sve što je ionako odavno ogoljeno: nacionalni ponos, vjersku čistotu, i političku koreografiju.

Njegov zločin? Govorio je tačno u zemlji gdje istina smrdi kao pokisli nacionalizam. I zato mora biti kritikovan — jer nas je natjerao da se pogledamo u ogledalo, a ogledalo više ne laže. Ne otkad je Puhalo postao njegov PR.