U vrijeme najturbulentnijih odnosa na globalnom nivou ni BiH ne može biti pošteđena različitih kalkulacija koje mogu ići na njenu štetu. Stoga se postavlja pitanje: čime treba da se brani Bosna? U monštvu mogućih odgovora na postavljeno pitanje, predijelio sam se na činjenicu da se Bosna treba i mora braniti prvenstveno istinom, jer susjedi i komšije već duži period kontinuirano primjemjuju strategiju laži s ciljem da nju (Bosnu) predstave kao nemoguću Državu, koju treba podijeliti po njihovim interesnim sferama. Njihova drskost ide tako daleko da uopšte to ne kriju. Pri tome, idejni promotori ove politike su SANU i HAZU, pomognute Srpskom pravoslavnom crkvom.

Tokom zadnjeg rata (1992-95.) politiku nestanka Bosne podržavala je većina evropskih zemalja ne dajući oružje Bošnjacima da brane goli život i prepuštajući da eventualno dio njih preživi od donirane hrane kojoj je u većini slučajeva bio isteka rok upotrebe. Računica domaćih i inostranih nacista bila je jasna, ali i pogrešna. Naime, računali su da će dva miliona Bošnjaka-muslimana s lakoćom protjerati i/ili pobiti, budući da se oni ne mogu goloruki odbraniti. Međutim, prevarili su se jer u svoje prljave kalkulacije nisu uračunali bosanski inat, hrabrost i odlučnost da Bošnjaci brane samo svoje po svaku cijenu. Pri tome, promotori ove politike zaboravili su „da samo jaki razlozi čine jaka djela“ (Šekspir). Konstatacija da je istinito ono što tvrde filozofi („da život treba gledati unatrag da bi se razumio“) potvrđena je više puta u Bosni. Međutim, ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje? (M. Selimović) Odgovor je jasan: Bošnjaci su uvijek željeli (i žele) otići samo u normalnost i da ih se poštuje. Ta tačka normalnosti je njihova država Bosna za koju su vezani i kojoj se vraćaju kao dijete majci. Oni su davno otkrili, ali, nažalost, po ko zna koji put moraju svijetu pokazati da su spremni umrijeti za svoju državu Bosnu. Jer, u suprotnom, oni nisu vrijedni življenja. To je istina koju moraju spoznati i prihvatiti i mlade generacije, odnosno moraju shvatiti da je istina najdragocijenija stvar koju imamo i koja najbolje mora da„cvjeta“ u Bosni. Ove zahtjeve za istinom (i Bosnom) mladi moraju postaviti sebi, jer ako naprave prvu grešku (zaborave Bosnu), napraviće i drugu grešku i neće imati uporišnu tačku (državu Bosnu) kojoj će se s ponosom moći vratiti. Znam da će većina njih s pravom reći da Državom vladaju pohlepni i nemoralni ljudi, koji lične i uskostranačke interese stavljaju iznad interesa Države, da nema socijalne pravde, dobre zdravstvene zaštite, kvalitetnog obrazovanja, da korupcija više cvjeta što je viša pozicija vlasti, itd., itd. Međutim, mladi moraju shvatiti da ako žele promijeniti stanje, moraju krenuti od sebe. Jer, može li se iko sjetiti kada to vremena u Bosni nisu bila teška i kada novca nije bilo malo?! Za promjenu stanja, u prvom redu, potrebno je imati znanje, jer je ono najveća moć u rukama odvažnih, hrabrih i moralnih. Istina, bilo je perioda kada su Bošnjaci hrabro jurišali, ali u pogrešnom pravcu (kada su se borili za tuđe interese). Zbog toga je u Bosni jedan od najvećih grijehova neznanje i nepostojanje državotvorne svijesti (i politike). Usto i danas bošnjački političari znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu, u prvom redu vrijednost Države. Da bi se stanje racia u Bosni promijenilo, običnom narodu dubina ispravnog prosuđivanja mora postati shvatljiva, jer će tek tada odbaciti isprazno fraziranje stranačkih poglavica. Unutrašnja sloboda mora postati stvaralačka energija, konkretizovana opšte društvenim razvojem Bosne.

Stanje u Bosni mora se promijeniti. Ono se može promijeniti na izborima ili pobunom. Nažalost, historija je pokazala da su se značajne promjene u Bosni događale uglavnom pobunama i ratovima. Čini mi se da za Bosnu vrijedi tvrdnja libanskog filozofa Halila Džubrana, koji kaže „da je život bez pobune kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati“. Ovaj filozof dalje tvrdi da je „život bez slobode kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao su vječno Trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava“.

Stara mudrost kaže, ako želiš promijeniti svijet, kreni od sebe, Ako u jednoj državi vlada mir, sramota je biti siromašan i neobrazovan; ako u jednoj državi vlada haos, sramota je biti bogataš i čovjek na položaju (Konfučije), Nažalost, u Bosni danas postoje sva četiri navedena atributa. Usto, veliki problem je što tzv. probosanske snage ne znaju što hoće (osim ličnog i uskostranačkog interesa), a najveći problem je kada ne znaju što mogu, jer ne koriste znanje koju mnogi Bosanci nesporno imaju.

Bosanci konačno moraju shvatiti da se mogu spašavati (i spasiti) kolektivno, a ne individualno i pri tome igrajući svoju, a ne tuđu ulogu. U ovoj igri nema neutralnog, jer se neutralno nalazi na površini. Pri tome izlazak iz subjektivnosti svakog od nas mora se odvijati putem objektivizacije i shvatanjem da se ne hvatamo za neuhvatljivo, već za znanje, rad, hrabrost i moral.

Češki književnik M. Kundera pitao se „zbog čega zapravo da govorimo istinu i šta nas na nju obavezuje?“. Tako Hegel navodi da „prijateljstvo zasnovano na istini može postojati samo među onima koji su po moći jednaki“, a u Bosni je, nažalost, puno nejednakih i onih koji ne govore istinu. E. Kant navodi da se „dužnost prema samome sebi sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojansrvo u vlastitoj ličnosti“, a da dostojanstvo ne postoji bez istine. „Sve potisnute istine postaju otrovne“, kaže Niče. Nažalost, u BiH postoji mnogo potisnutih istina, koje su često puta rezultirale najopasnijim otrovom, odnosno masovnim ubijanjem nedužnih ljudi. I dok F. Bekon navodi da „lukavi ljudi preziru nauku, priprosti joj se dive, a mudri se njome koriste“, dotle u Bosni nauku nipodaštavaju oni koji bi ju najviše morali cijeniti. Rošfuko trdi da se „odluke treba držati ne zato što je dobra, već zato što je donijeta“. Nažalost, u Bosni odluke se ne poštuju, niti se one podržavaju, bez obzira bile dobre ili ne, ako nisu u ličnom i uskostranačkom interesu. Čelnici na vlasti u Bosni nikako da prihvate istinu, kako reče Dostojevski, „da prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru!“ Da bi se uspjelo u Bosni, potrebna je radna disciplina, iskrenost i istrajnost, koje ljude dovode do uspjeha. Pri tome, važno je da u društvu postoji pravda, iako je ona bez moći bezmoćna, a moć bez pravde je tiranska (Paskal).

Nažalost, svi navedeni atributi kod nas su upitni. „Da bi bio ispravan čovjek, on se mora postiditi i pred psom“, kaže Čehov. Kod nas se čovjek na funkciji ne stidi ni kada laže pred hiljadama ljudi u izbornoj kampanji, jer nema sopstvenu vrijednost i obraz, pa nije ni za očekivati da će priznati vrijednost drugome (A. Šopenhauer). Ono što bih izdvojio , a šta bi bilo poželjno da prihvate ljudi na funkcijama u Bosni, jeste da se bar pokušaju pridržavati čuvene izreke A. Kamija, koji je svojevremeno izjavio: „Nemoj ići iza mene; možda te neću znati voditi. Nemoj ići ispred mene; možda te neću znati slijediti. Naprosto, idi pored mene i budi mi prijatelj“. Činjenica je da nominalno najodgovorniji ljudi u Bosni ne znaju voditi ljude, ni Državu, ali ih narod ipak slijedi, iako oni ne pomišljaju da narod ide uporedo s njima i da on (narod) bude bar donekle u istoj materijalnoj poziciji sa njima. Stoga je čudno da mi činimo sve da ne uradimo ništa ozbiljno za Državu, dopuštajući da nerad drži govor radu. Jer, koga ne možeš naučiti da leti (ispravno vodi narod), nauči (natjeraj) ga da što brže padne (sleti s vlasti).

Nakon osvrta na Kunderino pitanje, odnosno odgovora koje su dali desetine svjetskih poznatih filozofa i književnika, ipak tvrdim da je najprihvatljiviji odgovor na Kunderino pitanje, konkretizirano na Bosnu, dao akademik Mustafa Cerić. Pri tome akademik Cerić tvrdi da je „prvi i najvažniji koncept kojeg moramo biti duboko svjesni nacionalno, državno i politički je „koncept istine“, istine koja mora biti osnovni stub našeg duhovnog i moralnog bića, iz koga treba da proistekne naš koncept života, naš koncept politike, kao takve. Uistinu, ono čega se danas najviše bojim je to da nas oni (ili mi sami sebe) izbacuju iz tog koncepta. Nikad nije bilo toliko iznesenih neistina kao danas. Nikad laž nije bila toliko bestidna, toliko sistematična i toliko subverzivna, kao danas. Zbog toga joj neki malodušni među nama ne mogu odoljeti pa u laži vide svoj životni uspjeh, prije svega svoj politički uspon. No, odustajanje od istine, kao životnog, a time i kao političkog koncepta, može nas najviše koštati u pogledu našeg imuniteta naspram ove zarazne bolesti, koja se u zadnje vrijeme prenosi iz našeg susjedstva i širi oko nas, oko naše države, nacije, vjere, jezika, kulture, davne i nedavne historije, tj. našeg ukupnog državnog, nacionalnog i političkog bića. Nadalje, akademik Cerić konstatuje da kod svakog predsjednika treba najviše cijeniti njegovu otpornost na laži, kako one obične, tako i one političke, koje ga svakodnevno obasipaju“. Akademik Cerić dalje kaže da je kod predsjednika A. Izetbegovića cijenio što je ispunjavao obećanja i to i ona kod malih ljudskih obećanja, koja naizgled nisu toliko bitna, ali je njemu bilo bitno da ih ispuni i na taj način pokaže svima da riječ koju je dao ima vrijednost. I narod je kod Predsjednika najviše cijenio tu njegovu osobinu i zato mu je vjerovao i onda kada uvijek nije razumio o čemu on priča. Želim da ukažem da taj i takav politički koncept, koji se bazira na istini, prije svih među nama samima, ma koliko ta istina bila gorka, za razliku od koncepta laži, ma koliko ta laž bila slatka. Jer, bojim se da baš tu dragocjenu osobinu danas gubimo. Odnosno, vidim razlog da baš tu leži razlog za podjele i cijepanje među nama zato što smo izgubili vjeru i vjerovanje u međusobnu riječ, u riječ onih u koje bismo mi Bošnjaci/Bosanci morali imati i vjeru i povjerenje da nas vode pravim putem u moralnom i političkom smislu.... Naravno, na svakom početku bijaše riječ. Bijaše istinita riječ kao začeće, oplođenje i trudnoća iz koje nastaje zdrav i nepobjediv koncept u glavi svakog zdravog i umno sposobnog pojedinca u zajednici i društvu. Jer, ne treba nikada zaboraviti: istina je uslov za mentalno zdravlje zajednice i društva, a pravda je uslov za socijalno zdravlje zajednice i društva.“

Poduži citat stavova akademika Cerića ima svoje opravdanje jer se hiruški precizno fokusirao na kategoriju istine na bosanske prilike i pri tome dao smjernice sadašnjim i budućim donosiocima najvažnijih makropolitičkih odluka vezanih za odbranu Države, ne mareći što će reći historija u komšiluku i susjedstvu. Jer, njihova historija će lagati kao i obično, što je činila i do sada. Nažalost, tu njihovu „istinu“ prihvatali su oni od interesa, gubeći obraz, jer ga nisu ni imali, a one, koji su joj se suprotstavljali, progonili su i ubijali. Stoga, Bošnjaci ne smiju oprostiti i zaboraviti stečena gorka iskustva, jer bi to značilo baciti ih kroz prozor.

Na kraju, postavljam pitanje: šta je danas sa intelektualcima Bosne? Budući da je znanje moć, čovjek sa znanjem morao bi biti moćniji od čovjeka koji nema znanja. Međutim, znanjem bogatiji čovjek morao bi biti slobodniji i hrabriji, jer intelektualac bez slobode i hrabrosti nije intelektualac, već sluga vlasti (Zukorlić). Nadalje, mnogi intelektualci su priljepak svakoj vlasti ili su se povukli u konfor šutnje. Stoga, za njih vrijedi Ajnštajnova teza „da ako želite izbjeći kritiku, ne recite ništa, ne radite ništa i budite ništa“. Zaključujem: nijedan cilj nije toliko uzvišen da bi opravdao nečasna sredstva, odnosno gaženje istine.

Ako bih se morao opredijeliti za neku od navedenih teza i konkretizovati ju na sebe, onda bih od svih njih najradije odabrao onu koja kaže da je najviša sloboda kada nikome ne pripadaš, osim svojoj Državi i svojoj Naciji, odnosno kada te niko ne može držati u interesnim štrangama.