Kad predsjednik države odluči da ne govori, to ne znači da nema mišljenje to znači da njegovo mišljenje ne smije izaći iz jazbine političkog kukavičluka. Kad Jakov Milatović ćuti o dodjeli Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću, ne ćuti on slučajno. To nije diplomatska distanca, to nije državnički balans. To je servilnost prema projektima koji bi da Crnu Goru da sadistički unište sa istorijske karte i pretvare je u kulturnu dogmu srpskog sveta.

Jer Bećir Vuković nije tek pjesnik “srpskog sveta”, on je ideološka sintagma na rušenju crnogorskog identiteta, stihoklepac koji svoje “umjetničko nadahnuće” crpi iz negacije države u kojoj živi. U njegovim stihovima nema mjesta za Crnu Goru kao građansku, antifašističku i suverenu zemlju. Ima mjesta za Veliku Srbiju, za jezičko i identitetsko porobljavanje, za guslarsku glorifikaciju zločinačkih mitova. I upravo takvom čovjeku se daje najveća državna nagrada, a predsjednik nema komentar.

Trinaesti jul 1941. godine je bio pobuna naroda protiv fašizma, prvi oružani ustanak u porobljenoj Evropi. To je dan kada su Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Muslimani pa i Srbi ali ne oni iz redova kvislinške JVUO, kako ih danas licemjerno prekrštavate u “antifašiste”, umjesto da ih imenujete onim što jesu kolaboracionisti i sluge Hitlerove koalicije ustali su zajedno protiv okupatora, ali i protiv ideologija koje su željele da im unište slobodu, dostojanstvo i ime. To nije bio ni plemenski ni vjerski ustanak, već sveopšti građanski otpor ustanak seljaka, radnika, žena, đaka, učitelja, sveštenika i intelektualaca svih nacija i vjera, okupljenih pod jednom zastavom zastavom slobode i časti. Upravo zato Trinaestojulska nagrada ima težinu ona nije priznanje za vještinu pisanja, već simbolički pečat onima koji svojim djelom nastavljaju borbu za slobodu, jednakost i čojstvo. A danas se ona daje ideološkom negatoru svega toga.

I to je čovjek koji dobija nagradu ustanovljenu u čast antifašista?

Dodjela nagrade Bećiru Vukoviću nije izolovan incident. To je posljedica višegodišnje infiltracije ultradesničarskih i velikosrpskih struktura u institucije kulture, prosvjete i politike. I to se ne bi moglo desiti bez aktivne pomoći ili prećutnog ćutanja onih koji su na vrhu vlasti. Danas u Crnoj Gori imamo ministre koji negiraju genocid u Srebrenici, čelnike kulturnih institucija koji pjevaju četničke pjesme, crkvene funkcionere koji odlučuju o udžbenicima, a sada i laureate koji bi najradije da se Trinaesti jul i luča slobode nestane i ugasi.

U svemu tome, Milatovićeo ćutanje nije politički previd. Ono je pristanak na sahranu građanske Crne Gore. On nije progovorio jer bi morao da se suprotstavi onima kojima duguje svoj uspon nacionalističkoj mašineriji koja ga je dovela do funkcije. Ali ako funkciju duguješ tuđim interesima onda nisi predsjednik slobodne zemlje, već delegat okupacije pod lažnim plaštom demokratije.

Jakove Milatoviću, je li Bećir Vuković tvoje ogledalo savremene Crne Gore?

Je li Trinaesti jul za tebe datum, ili smetnja u političkim kombinacijama?

Zašto ti je glas slab kad se vrijeđa država, a jak kad se “vrijeđaš lično”?

Crna Gora na čijem “tronu si sada” je tekovina krvi, otpora i ideala. Ako to ne znaš onda nisi dostojan da je vodiš. A ako znaš, a ćutiš onda je tvoje ćutanje jednako izdaji.

Ako se Trinaestojulska nagrada daje pjesniku koji sanja “srpski svet”, koji osporava crnogorsku državnost, jezik i identitet onda neka se preimenuje. Neka više ne nosi ime 13. jula, neka nosi ime onih kojima zapravo pripada onih koji bi Crnu Goru najradije podijelili, uništili, ugurali u mitološku maglu srpsko-ruskih snova. Ovo nije samo pogrešan izbor laureata. Ovo je brutalna poruka da Crna Gora više ne nagrađuje stvaraoce, već kolaborante kulturne okupacije.

Odgovori PREDSJEDNIČE!