U jednom srbijanskom filmu, a gdje bi drugo, lik se obraća glumcu Draganu Bjelogrliću i kaže: “Pojest ćete mrak!” “Kakav mrak bre, ovo je demokratsko društvo”, odgovara začuđeno Dragan.
- Demokratski mrak! Završava lik uvlačeći se u oči da zvuči uvjerljivo, strašno, ideologizirano.
Prateći dešavanja u Srbiji još od onih gandijevskih šetnji studenata od grada do grada, od drage do drage, provodeći vijek, kako to nekad opjeva Šobić, nisam niti trenutka doživio euforiju. Neki oprez nametnuo se i bio prisutan sve vrijeme. Čak šta više, guranje u prvi plan veterana rata, srpskih junaka iz devedesetih, koji eto nisu stigli do Den Haga a trebali su, jer su rezervisali kartu još devedeset pete, činilo mi se bolesno odvratnim dekorom jednog studentskog pokreta koji zagovara promjene u zemlji.
Valjda na bolje?

Kako je vrijeme odmicalo bez obzira na recipročnu masovnost i naoko ubjeđenje da će od tih studenata koji nisu “Ćaci” i biti nešto, desi se vidovdanski skup i studenti bi opet na Kosovo. Opet bi da ubijaju cara Murata. Koji put majku mu? I kada na društvenim mrežama uljudno reagujem na ta dešavanja studenata, jedan zaostali četnik, obraća mi se sa “turčine.” Ne mogoh a da mu ne odgovorim, onako u rebusu iste riječi, pa neka to sam riješi. On je vukovac, naprednjak i trebalo bi da zna bar toliko.

Sve navedeno zorno pokazuje da je srbijansko društvo odgajano na načertaniju, kasnije samo četaniju u liku đenerala od metar i žilet, i kao takvo izraslo u maligno. Treba se liječiti. Narod, kojem su mitovi osnova a laž tkanje u ćilimu života, nije ništa drugo do šarena laža koja na kraju postane odraz u vlastitom ogledalu. Sa lažnim imputima o kojima sam ranije pisao od Bogonosnog oca Save, kako to piše pored lika njegove freske, još preciznije, izbjeglice, kojeg su rođena braća Stefan Prvovjenčani i Vukan, protjerali zarad vlasti, zatim, preko turskog vazala, nikako junaka Marka Kraljevića koji je i poginuo na strani Turaka a protiv Srba. Usput, skidale su se glave neistomišljenicima i došlo se do vuka u deminutivu. Onog istog Vučića, četnika sa Jevrejskog groblja u Sarajevu, koji je marširao zajedno sa veteranima rata a koji su ovim studentima uzori, i govorio u Skupštini Srbije kao prvi megafon vojvode Šešelja, da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. On je samo nastavak bolesne ideologije SPC i SANU, kao krovne kuće takozvanog “srpskog sveta.” Vučić je podivljao kalem Miloševića, kalemljen na istom stablu na kojem se kalemio i Toma grobar i još puno grobara koji će Srbiju kao prirodnu žitnicu, svesti na polje korova. No vratimo se studentima.

Koliko god se doimali demokratskim, osviještenim da prave neku novu Srbiju, to neće ići sve dok se u svojim glavama ne oslobode mračne prošlosti prepune grijeha. One, u kojoj su, još dok su oni marširali u obliku spermatozoida, u Srebrenici ali i drugim gradovima i mjestima u Bosni i Hercegovini, njihovi uzori, veterani rata zajedno sa aktuelnim predsjednikom Vučićem, počinili genocid nad Bošnjacima. Ponavljam, počinili genocid. Ne kako to i među Bošnjacima, posebno kolegama književnicima može se čuti retorička rugoba “desio se genocid.” Kao da je to bila vremenska nepogoda a ne godinama planiran i spreman u SPC i SANU, pa počinjen genocid Srba nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Zna se tačno, imenom i prezimenom, od naredbodavca, izvršioca i onih kojih su bagerima zatrpavali grobnice.

Kada to priznaju i pokaju se za svoje očeve, dede i stričeve, moći će govoriti o novoj Srbiji.

Ovako, studenti su samo zapalili žito u kojem su oni izraslo ali neodzrelo klasje. Nema više Švaba da utvrde počinioce. Ali zato imaju bubašvabe vuka u deminutivu, koje će zarad njegove vladavine i bez propitivanja udariti na studente i skidati glave. Živi bili! Gorka je istina da će Srbija ostati samo jedan Ćacilend. Biće to park u dijelu kojeg još nisu prodali braći Arapima i mrskim Turcima, u kojem će glas voditi diplomirani svršenici škole “srpskog sveta”. Umjesto da gradi budućnost na zdravim osnovama, ukoliko je i ostalo išta zdravog tkiva, Srbija se evo tridesetak godina nakon zadnjeg rata poput septičke jame izljeva na region. Tako ovih dana sa braćom ovamo preko Drine hrle u Nevesinje da slave “Nevesinjsku pušku” i 150 godina borbe protiv mrskih Turaka. U Nevesinju nema življa, protjerani i pobijeni Bošnjaci i presahli srpski mošnjaci. Zato poručujem onako pedagoški, poštovani studenti, džaba ste ga krečili. Paliti žito a ne spoznati sve brojniji kukolj, pogubnost je koja se nagrađuje demokratskim mrakom. Isti je salaš, isti je rit, zato ne sanjajte Kosovo, kada će vam i Beograd tijesan bit. Biće vam nedovoljno i Sunce na nebu da otjera nagomilani mrak. Zasigurno, otići će vuk u deminutivu, ali mrak ostaje, zapamtite to. Studentske svijeće mrak otjerat neće!