Svojim geografskim oblikom, Hrvatska ne liči na državu i to je njen veliki problem. Da bi prekrojila svoj izgled kifle koja se u završnom produžetku tanji i poprima oblik gliste, ona se podmuklo pokušava, kroz vrijeme, svim dozvoljenim i ne dozvoljenim sredstvima proširiti na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine. Državi koja nema historijskog kontinuiteta, nije dovoljno što je, zahvaljujući Titovim granicama Jugoslavije, po svojoj disoluciji anektirala kompletnu Dalmaciju sa stoljećima neovisnim Dubrovnikom i Italijanski poluotok Istru. Ona je odavno pohlepno zinula da otme još tuđeg. Veliki problem te tvorevine je i to što se njeni stanovnici jezički nerazumiju, odnosno drugačije govore. Zagorci, Dalmatinci, Slavonci i Istrani trebaju u međusobnoj komunikaciji imati prevodioce. Svi oni, takođe, imaju različite narodne nošnje, različitu muziku, različit folklor i različita narodna predanja. Doslovno, narod u Hrvatskoj državi nema uvezanosti koja bi ga činila jednom kompaktnom cjelinom, što je uslov opstanka na vlasti onih koji ga predvode. Bez te narodne, „ pučanske“ kompaktnosti i jedinstva, Hrvatska deržava nema budućnosti!

Zna to odlično vladajuća stranka HDZ koja je svoje pipke, kroz istoimeni politički priljepak, uvukla duboko u Bosnu i Hercegovinu, podmuklo rušeći njenu milenijsku samoopstojnost. Bošnjaci rimo-katolici su iz tog razloga poodavno i preimenovani u Hrvate. Već trideset godina hrvatski vlastodršci su u potrazi za historijskim osloncem i središnjim stožerom jedinstva naroda njihove države. Na kraju, ispostavilo se da to može biti samo fašistička država iz Drugog svjetskog rata, naziva NDH, To je „točka“ kojoj iskreno stremi ogromna većina današnjeg hrvatskog pučanstva. Ta marionetska tvorevina koja je istrijebila Jevreje, pa pobila i poklala Srbe i Bošnjake po logorima tog vremena, širom okupiranog balkanskog prostora, prekrivajući te zločine plaštom Hitlerove nacističke Njemačke, odabrana je kao uzor današnjim naraštajima. Uloga pastira, onoga ko će uz svesrdnu pomoć države na zagrebačkom hipodromu, nazivom baš simboločki odgovarajućem mjestu, okupiti skoro pola miliona ljudi, dodjeljena je Marku Perkoviću Thompsonu. Njegova popularnost koja je najviše vezana za domoljublje ispoljeno kroz patriotske pjesme tokom agresije Srbije na Croaciju i kasnije konstantno afirmisanje ustaštva, napunilo mu je ovih dana džepove državnim parama, kao i ogromnim novcem od prodatih ulaznica. To nije nikakav problem. Važno je da je HDZ ostvario svoj cilj, vladajuća stranka sada sigurno ima svoje stado koje će se na poziv čobana uvijek odazvati u velikom broju. Na taj način su opravdani troškovi manifestacije koju je obezbjeđivalo preko šest hiljada policajaca, desetine policijskih helikoptera, stotine ambulantnih kola i medicinara! Ideja o izgradnji monolitnog glasačkog tijela, širom lijepe naše je ostvarena. Svi njeni građani koji nisu „za dom spremni“ će od sada biti tretirani kao izdajnici i društveno nepodobni. Fašizam, nakon što je u Srbiji vaskrsnuo u Hrvatskoj je uskrsnuo.
Hrvatskoj prikrivenoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, došao je kraj. Rukavice su skinute i za očekivati je direkno, pa i vojno uplitanje u bosansku svakodnevnicu onih koje zbog njihove dvoličnosti nazivaju „Latinima“. Ratni muzički bubnjevi sa Thompsonovog koncerta i njegov poziv Europi da se vrati kršćanstvu onako kako to učinila Hrvatska, koja je, po njemu, zadnji bedem odbrane od islama, nisu najava ničega lijepog. Naprotiv! Ovo zvuči jezivo, krvavo i veoma poznato. Thompsonov hipodrom za Hrvatsku je ono što je bio Miloševićev Gazimestan za Srbiju!