Poraz društvene i kulturne zbilje u Crnoj Gori nije više moguće prikrivati. On je jasan, bolno opipljiv, i ogoljen pred očima svih nas. Ovogodišnje uručenje Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću i Veljku Stanišiću ne predstavlja samo estetsku ili kulturološku grešku, već duboko ideološko i vrijednosno posrnuće države, koja ćuti kao i njeni glavni politički akteri. Ćuti predsjednik države Jakov Milatović, ćuti premijer Milojko Spajić, ćuti i ministarka kulture Tamara Vujović. A njihovo ćutanje nije neutralno. Njihovo ćutanje je pristajanje. To je jasno klimanje glavom pred ideološkom obnovom projekata poraženih u vremenu, ali ne i u glavama onih koji se još uvijek ne mire sa postojanjem građanske, nezavisne, suverene Crne Gore.

Bećir Vuković je laureat, a njegova izjava sve govori:
„Reakcija postoji zato što neka ideologija ili neki sistem više ne upravljaju nagradom. Ta nagrada je pripadala privilegovanima. Sa promjenom vlasti, sad je mogu dobiti i oni koji se deklarišu da su Srbi i srpski pisci.“

I tu je srž problema u samopriznanju da nagradu više ne dodjeljuje država Crna Gora onima koji je grade, nego onima koji je negiraju. Bećir Vuković i ne skriva da su promjene u državi otvorile vrata “oslobodilačkom talasu” onih koji Crnu Goru doživljavaju kao “grešku istorije”, a vlast kao sredstvo revizije identiteta i kulture.

A onda se javlja i grafičar Veljko Stanišić, koji ne izdržava. Mora da pokaže lojalnost „svetom srpskom svetu“, pa komentariše nagradu Milošu Karadagliću umjetniku svjetskog glasa, Crnogorcu, građaninu Evrope i svijeta:

„Nešto mislim da ni kapacitet njegov, to je neka viša sila, jer je ovaj skroman u nekom smislu, skromna je i ta naša muzička tradicija.“

I još:
„Sa takvom nekom svetinjom tako se poigravati, tako cig***ti, to je malo, pravo da ti kažem, ispod jednog nivoa.“

Svaka riječ izgovorena o Karadagliću govori više o Stanišiću nego o slavnom gitaristi. Pokazuje strah onih koji ne razumiju ni dostojanstvo, ni glas intelektualca. Jer Miloš Karadaglić je bez riječi pokazao integritet. On je istupio. U vremenu beskičmenjaka, on je stao uspravno. Njegovo odbijanje da primi nagradu zajedno s ideološkim jurišnicima nije gubitak za njega to je dobitak za čast Crne Gore.

I tu dolazimo do pitanja zar ovo nije trenutak kad bi država trebalo da reaguje?

Zar ne bi predsjednik Milatović koji se kune u evropske vrijednosti trebalo da se oglasi kada se institucije Crne Gore koriste za promovisanje ideologa koji otvoreno negiraju njeno postojanje? Zar premijer Spajić koji izigrava neutralnog tehnokratu ne vidi šta se dešava kad nagradu prima čovjek koji sebe vidi kao “žrtvu što je Srbin u Crnoj Gori”? Zar ministarka kulture Vujović ne zna da se u ozbiljnim državama nagrade ne dodjeljuju onima koji poništavaju ideju same te države?

U kojoj to evropskoj državi dobitnik nacionalne nagrade može da negira njen identitet i da se time ponosi?

Odgovor je jasan ni u jednoj.

Ideja u kojoj danas žive Bećir Vuković, Veljko Stanišić i njima slični, nije ideja pluralnog društva. To je utopijska i opasna iluzija velikodržavnog projekta „kuća beskućnika“ u kojoj se, kako je neko zapisao, svi poznaju ali niko nema adresu. Ako im već dajemo nagrade, hajde da im damo i ključ da jednom svi zajedno izađu iz te kuće i da se više nikada ne vrate.

Jer Crna Gora je već imala iskustvo sa tim poraženim “ideološkim stanarima”. I zna kako se završava kada kuća zatrese pod salvamama šljivovice, masnih brada, četničkih pjesama i kvislinških ideologija i kolabricionista trećeg rajha.

Zato je ćutanje saučesništvo.

Zato je Trinaestojulska nagrada 2025. godine poraz.

I neka se zna ne u ime građana Crne Gore. Nego u ime ideološke restauracije koja ne donosi ni kulturu, ni vrijednosti nego ruševine.